Moje srce ne kuca za nebeske visine, već za ovaj zemaljski svijet ispunjen ljudskom dobrotom. Ne tražim utjehu u bogovima ili anđelima, već u osmjesima neznanaca i zagrljajima voljenih.
Moja vjera? Utkana je u svaku gestu ljubaznosti, u svaki čin nesebičnosti kojem svjedočim. Vidim je u ruci koja nježno drži tuđu, u osmijehu koji premošćuje tišinu između stranaca, u očima onih koji, unatoč vlastitoj boli, podižu druge. Osjećam pulsiranje nečeg većeg od nas, sile koja prožima sve što postoji. No, tu silu ne pronalazim u hramovima ili svetim knjigama, već u djetetu koje se bezbrižno smiješi, u ruci koja pomaže strancu, u tihoj hrabrosti onih koji se bore za pravdu.
Kada dođe vrijeme da odem, ne želim suze. Želim da se sjete smijeha koji smo dijelili, ruku koje su pomagale, riječi koje su tješile. Ako netko kaže da su me anđeli pozvali, neka bude tako. No, moj pravi raj bit će u srcima onih kojima sam pomogao, u sjećanjima na trenutke kada smo zajedno činili dobro.
I znate što? Neće mi biti žao otići. Jer znam da sam Karla odgojio da bude dobar čovjek ,da poštuje svakoga, bez obzira na uvjerenja ili podrijetlo. On je moje najveće postignuće, moj živi dokaz da ljubav i dobrota mogu promijeniti svijet.
Zato, dok sam još ovdje, živjet ću punim plućima, voljeti otvorenog srca i činiti dobro svom snagom. Jer to je ono što nas čini ljudima. To je ono što daje smisao našem postojanju.
Jednog dana, kada me više ne bude, možda neće ostati ni tragovi onoga što sam učinio, niti će se itko sjećati mojih riječi. Ali ako je barem jedan trenutak moga života dotaknuo tuđe srce, onda je sve vrijedilo. Neka moj raj bude u tim tihim trenucima, u onim malim, neprimjetnim trenucima dobrote.
I možda, baš u tom trenutku, u nečijem osmijehu ili pogledu, još jednom ću biti ovdje. I tada, bit ću siguran ,živio sam život vrijedan življenja.I, najviše od svega, što sam bio voljen !
Matija Gerić
