Danas, sve češće, svjedočimo napretku u borbi protiv diskriminacije i netolerancije. Ipak, u nekim sferama društva još uvijek vladaju predrasude i nerazumijevanje. Jedan od najosjetljivijih i najnepravednijih primjera je diskriminacija osoba s invaliditetom. Često ih se naziva pogrdnim imenima, a njihove potrebe i osjećaji se zanemaruju.
Sjećam se situacija u kojima su moje dijete s invaliditetom zvali “retardirancem”. To je uvredljivo i bolno, ne samo za moje dijete, već i za mene kao roditelja. Takve riječi, takvo ponašanje, pokazuju duboko nerazumijevanje i nedostatak empatije.
Ljudi s invaliditetom nisu “drugačiji” – oni su jednostavno dio nas, dio mozaika koji čini našu zajednicu. Svaki pojedinac zaslužuje poštovanje i brigu, neovisno o tome ima li invaliditet ili ne. Svi smo mi osobe koje trebaju pažnju, ljubav i razumijevanje.
Nažalost to je bolna stvarnost s kojom se mi kao roditelji djece s invaliditetom suočavamo. Diskriminacija, neosjetljivost i neznanje često dovode do pogrdnih komentara koji mogu nanijeti duboku emocionalnu bol, kako djeci tako i njihovim obiteljima. Korištenje uvredljivih izraza, poput “retardiran”, odražava nedostatak empatije i razumijevanja te ozbiljno doprinosi stigmatizaciji osoba s invaliditetom.
Stoga svaka moja reakcija kao roditelja takvog djeteta je opravdana i važno je da nastavim braniti dostojanstvo svog djeteta i širiti svijest o potrebi za empatijom i razumijevanjem. Nitko ne bi trebao biti žrtva diskriminacije zbog svoje različitosti, a svi imamo ulogu u izgradnji društva u kojem će svaka osoba biti prihvaćena i poštovana.
Matija Gerić
