Na brdu gdje se nebo čini bliže nego zemlja, gdje vjetar pjeva tiše od šapata, živio je On. Nije imao imena kojem bi ga drugi pamtili, jer imena su za one koji žele biti viđeni, a on je bio čovjek koji je govorio samo s vjetrom. Zvali su ga jednostavno “Čovjek s brda”, iako su rijetki dolazili dovoljno blizu da vide što radi. Na tom brdu, gdje je trava bila oštra kao sjećanja, a kamenje staro kao grižnja savjesti, On je radio nešto što niko nije razumio.
Sadio je oblake.
Nije to bilo sijanjem kakvo poznaju polja. Nije bilo sjemena, niti zemlje koju bi ruke mogle razgrnuti. Umjesto toga, On je stajao na rubu litice, s licem okrenutim prema nebu, držeći u rukama samo zrak. Dlanovima je skupljao nevidljive niti,snove, možda, ili uspomene koje su bile previše teške da bi ostale u njemu. S nježnošću slijepca koji pipa svijet, oblikovao je te niti u oblike što su podsjećali na oblake. I puštao ih je. Jedan po jedan, gledao je kako se uzdižu, trepereći na vjetru, kao da nebo prima njegov dar.
Svaki oblak bio je san koji nije ostvario. San o dalekom moru koje je čuo samo u pričama. San o ženi čiji je osmijeh vidio samo jednom, u prolazu, prije nego što je nestala u gomili. San o obitelji koje nikad nije imao, a čije je osmijehe čuo u tišini noći. Svaki oblak nosio je djelić njegove duše, lakoću koju je želio, a težinu koju je nosio. I svaki put kad bi vjetar raznio oblak, On bi osjetio ubod u grudima, ne bol, već podsjetnik da je prolaznost jedina istina koju poznaje.
Ljudi su šaputali o njemu. “Luđak”, govorili su, smijući se iza leđa. “Sadi oblake, a nema ni krova nad glavom.” Njegova koliba bila je krhka, s krovom koji je propuštao kišu, a zidovima koji su zviždali kad vjetar puše. Nije imao ništa osim starog kaputa, izlizanog na laktovima i para čizama koje su pamtile svaki korak uz brdo. Ali On nije mario za šapate. Nije mario za smijeh. On je znao nešto što oni nisu.
Oblaci nisu samo snovi, oni su i olakšanje. Svaki oblak koji je pustio bio je teret manje, komadić sebe koji je prepustio nebu.
Noću, kad je nebo postajalo teže, a zvijezde oštrije, On bi sjedio na kamenu, gledajući svoje oblake kako plove. Ponekad bi vidio njihove oblike, ovdje ptica, tamo brod, ondje lice koje nije mogao zaboraviti. Ponekad bi osjetio miris kiše, kao da nebo vraća njegove snove u obliku kapi. I svaki put kad bi kiša pala, On bi se nasmiješio, jer je znao da njegovi oblaci nisu nestali, samo su se promijenili, kao što se i on mijenjao s godinama.
Jedne noći, dok je vjetar bio tiši nego ikad, osjetio je da mu ruke drhte. Nije to bila starost, već nešto dublje. Osjetio je da je vrijeme za posljednji oblak. Stao je na rub litice, zatvorio oči i pustio da mu posljednji san klizne iz prstiju.
Ovaj oblak bio je drugačiji, težak, gust, kao da nosi sve što je ikad bio. Bio je to san o njemu samom, o čovjeku koji je mogao biti, a nikad nije postao. Kad je pustio taj oblak, osjetio je lakoću koju nikad prije nije poznavao, ali i prazninu koja je bila nova, oštra poput noža.
Sljedećeg jutra, brdo je bilo tiho. Koliba je bila prazna, kaput prebačen preko kamena, čizme na rubu litice, kao da čekaju korak koji nikad neće doći. Nebo je bilo gušće, oblaci teži, krećući se sporije, kao da nose nešto više od vjetra.
U dolini, ljudi su podizali poglede. Ne znajući zašto, osjećali su nelagodan mir. Šapat. Ne riječ. Ne pjesmu.
Nešto između, poput krika duše što se odlijepio od tijela i razlio u vjetru. Zvuk snova koji nisu umrli, već se raspršili u beskraj, postavši dio neba koje je uvijek slušalo.
Bili su to snovi čovjeka koji ih je sadio.
I možda, samo možda, kad sljedeći put podigneš pogled,
nećeš vidjeti samo oblake.
Možda ćeš ugledati i čovjeka koji ih sadi.
Matija Gerić
