U sobi, koja je bila odjednom i tiha i puna starih uspomena, stajao je crveni telefon. Danima je bio poput zaboravljenog predmeta, smiren i nepomičan, kao da nije imao nikakvu ulogu, no u njemu je tinjala težina prošlih dana, ona koja se ne može izbrisati. Zvonio je rijetko, ali kad bi zazvonio, zvuk je bio težak, pun čekanja, obećanja, i neizgovorenih riječi koje su išle kroz žice, pa se činilo da cijela soba postane živa.
Zadnje godine, telefon je stajao na svom mjestu, tiho, kao ukras u prostoru. Iako je bio smješten u kutu sobe, osjećalo se da je on nekada bio središnji dio života, duša svakog razgovora, svaka sjećanja koja su ostala u zraku. Tada je zvonjava bila najava nečega važnog. I danas, kad ga pogledam, ne mogu a da ne osjetim taj duboki trag koji je ostavio u svakom kutku života. Koliko iskrenih razgovora, koliko ljubavi i ljutnje, koliko tajni je čuo, ne znam. Možda je on znao više nego mi sami.
Nekada, u prošlim vremenima, svaki poziv koji je došao preko njega bio je trenutak kojem su se svi posvetili. Nije bilo tog nemirnog trčanja za svakodnevnim stvarima, ništa nije bilo žurno. Pozivi su dolazili kad su došli, u miru, u tišini. I sve su se riječi tada činile važne. Ponekad su ljudi čekali poziv sa strahom, ponekad s ljubavlju, ponekad s tugom, ali uvijek su bile riječi koje su mijenjale život. Bez pomaka, bez žurbe, sve se odvijalo u svom ritmu.
A sada, taj isti telefon stoji kao ukras. Sjećanja na prošla vremena, na ljudske sudbine koje su se ispreplele kroz te žice, sada su samo mirni odjeci prošlosti. Nekada je bio centar svakog doma, najava susreta, nečega važnog, nešto zbog čega su svi stajali. Njegova zvonjava je uzdrmavala prostor, tko će se javiti, komu je upućen poziv, tko je na drugoj strani?
Ali sada, sve je tiho. U toj tišini, telefon nas podsjeća na to koliko smo se mijenjali, koliko smo se udaljili od tih jednostavnih, ali istinski važnih trenutaka. Možda smo danas bliži, u svakom smislu, no nešto smo izgubili. Slobodu, pažnju, smirenost. Telefon nije bio samo uređaj, bio je most između ljudi, bila je to prava komunikacija, ona koja nije nestajala u tom beskraju modernog svijeta.
I danas, njegov crveni izgled svjedoči o nečemu jednostavnom, čistom, o vremenu kad smo razgovarali, jer smo imali vremena za to.
Matija Gerić
