U trenutku kada čovjek napusti ovaj svijet, ostavlja za sobom tragove svog postojanja. Stolice, kreveti na kojima je sjedio, ležao postaju svjedoci njegove prošlosti. Oni su podsjetnici na život koji se odvijao, na smijeh, suze i sve one trenutke koji su oblikovali čovjekovo iskustvo.
Neki bi mogli tvrditi da bi bilo pošteno da s odlaskom osobe nestanu i ta mjesta. Da ne postanu podsjetnici na prošlost, da ne ometaju život koji se nastavlja. Ali nije li sam svijet nestao s odlaskom te osobe?
Svaka stolica i krevet nose sa sobom priču. O osobi koja je na njima sjedila, o trenucima koje je na njima provela. Oni su poput fosila, utisci života koji je jednom bio, a sada je prošao.Ta mjesta ostaju kao tihi svjedoci prošlih trenutaka.
Ukloniti te predmete značilo bi ukloniti dio prošlosti. To bi značilo izbrisati uspomene, poreći postojanje osobe koja je jednom bila. Ali život nije tako jednostavan. Život se nastavlja, ali to ne znači da treba zaboraviti prošlost.
Stolice i kreveti mogu biti podsjetnici na gubitak, ali mogu biti i podsjetnici na ljubav koja je jednom bila. Oni mogu biti izvor utjehe, mjesto gdje se ljudi mogu okupiti i podijeliti svoje uspomene na osobu koja im nedostaje.
U svijetu koji se brzo mijenja, gdje se staro često žrtvuje novom, važno je pamtiti prošlost. Stolice i kreveti koje ostavljamo za sobom nisu samo predmeti. Oni su čuvari naše prošlosti, svjedočanstvo o životima koji su jednom bili…
Matija Gerić
