Prihvaćanje i tišina kao put do unutarnjeg Mira
Ako mi kažu da sam ih uvrijedio, sigurno jesam, ne bunim se, tako se osjećaju… ispričam se, ne odgovaram istim riječima.
Ako mi kažu da sam ih povrijedio, sigurno se tako osjećaju, ne bunim se, ne ljutim se…opraštam.
Ako kažu da se srame mene, da se srame što me poznaju, sigurno se tako i osjećaju, stoga se ne bunim…maknem se.
Ako mi kažu da sam im lagao, sigurno jesam, nisam anđeo jer anđeli su na nebu, a ljudi na zemlji.
Ako kažu da nešto dugujem, vjerojatno su u pravu… pokušavam vratiti dug.
Ako mi kažu da nisam čovjek, sigurno to i misle…spuštam glavu i odlazim.
Ako mi kažu da sam im donio samo loše i zlo… to je svakako istina. Opet pognem glavu, ispričam se što nisam bio bolji i…krenem dalje.
Ako mi kažu da sam kukolj u njihovoj pšenici, stidljivo pognem glavu i udaljim se ne okrećući se.
Ako mi kažu da ništa pametno u životu nisam napravio ili izgradio, u pravu su.
Ako me pitaju čime se ponosim, kažem – klečim i opet poginjem glavu.
Ispričavam se svima što postojim… i krećem u borbu za svoju dušu, najlakše ću se naći slušajući pažljivo druge…
Na podsmijeh odgovaram osmijehom, teško je, ali pokušavam.
Budući da samo tuđe oči mogu vidjeti moje nedostatke, mojim očima je malo teže.
Zato sam student, ne podučavam druge jer ih nemam čemu naučiti. Okružujem se tišinom, držim kap rose na dlanu, gledam zalaske sunca, mirišem cvijeće pored kojeg prolazim…činim nešto za sebe, činim nešto za druge, ne trebaju me voljeti, bodriti, da mi se zahvale, da me ponovno nauče letjeti…ne moraju ….
Matija Gerić
