Ona je bila poput mjeseca , svijetlila je, ali nikad potpuno. Dio nje uvijek je bio sakriven, ne zato što se bojala biti viđena, već zato što je znala da njezinu istinu svijet ne može podnijeti. Bila je zagonetka, tiha oluja unutar koje su se sudarali svjetlost i tama, snovi i strahovi.
Nije pripadala nikome, a opet si osjećao da drži cijeli tvoj svijet u svojim rukama. Kad je hodala, činilo se kao da prolazi kroz dimenzije, ostavljajući iza sebe tragove koje nikada nisi mogao slijediti do kraja. Njene misli bile su oštre i tihe, kao vjetar što razdire granice stvarnosti.
Gledao si je, pokušavao razumjeti, ali svaki put kad bi posegnuo, osjetio bi samo prazninu gdje je trebala biti. I tada bi shvatio ,njezina ljepota nije bila u onome što ti je pokazivala, već u onome što nikada nećeš moći dosegnuti. Sakriveni dio nje nije bio slabost, već snaga koja je gorjela tiho, ali neumoljivo.
Poput mjesečevog sjaja, tjerala te da je slijediš, znajući da nikada nećeš dotaknuti ono što te najviše privlači. I to ju je činilo nepobjedivom.
Matija Gerić
