Skroman, ali ponosan, sa srcem opterećenim greškama koje su me oblikovale. Vjerujem u svoj put i uz posebne ljude, u drugoj polovini života otkrivam dublje životne istine koje me vode kroz izazove i radosti ...
Posljednjih dana, kao tamna sjena koja me ne napušta, obuzima me osećaj razočaranja,tiho,uporno. Razočaranje je poput teškog oblaka , ne dolazi naglo, već polako raste, dan za danom, susret za susretom, kao gusta magla što se širi i guši svaki pokušaj radosti. Ponekad se zateknem u mislima, pitajući se je li izvor tog osjećaja u…
Kada me obuzme nemir, uvijek se sjetim jedne jednostavne, ali moćne istine , oni ne laju na mene, već na sliku koju su sami stvorili o meni. Kao da sam ogledalo koje reflektira njihove vlastite strahove, predrasude i nesigurnosti. Njihove riječi ne govore o meni, nego o njima samima. Prečesto ljudi ne vide ono što…
Vjerujem da sam jednom, samo na sekundu, uspio vidjeti svoj smisao. Baš tamo, među masom nesvjesnih prolaznika i mnoštvom umornih lica. Nema velike scene, nema trijumfalnih fanfara , tek u prolazu, skoro slučajno. Kao kad ugledaš davnog poznanika s kojim se nisi baš najbolje slagao, ali misliš si: “Ah, lijepo da se još uvijek šeta…
Postoji taj trenutak kada se probudiš, ali ne iz sna, već iz onog dijela života koji se čini maglovit, kao da plutaš negdje između prošlosti i budućnosti, nesiguran gdje zapravo pripadaš. I onda, poljubac. Mekan, nenametljiv, ali silovit u svojoj nježnosti. Kao da taj poljubac nosi sa sobom svu snagu života, kao da ti govori:…
Dok nam planet gori pod nogama, mi i dalje vjerujemo u bajke o beskonačnom rastu, kao da smo u čarobnoj priči bez kraja, dok zaboravljamo na opasnosti koje nas okružuju. Nekada davno, naši su djedovi nosili mudrost u svojim srcima, znajući da postoje samo četiri stvari koje čovjek mora učiniti u životu: Izgraditi kuću Podignuti…
Svi mi mislimo da imamo vremena, ali varamo se. Ta nas tiha misao prati poput sjenke, kao šapat što nas uspavljuje, obećanje da će sve što odložimo za sutra dočekati svoj trenutak. A sutra? Sutra je pustinja. Obećanje koje nikada ne stiže. Sutra je velika laž u koju se grčevito držimo, jer nam je lakše…
Hladnoća više ne dolazi samo s vjetrom što reže lice, niti s pahuljama koje padaju na puste ulice. Ne, ona sad dolazi iz pogleda što izbjegavaju jedan drugoga, iz tišine među riječima, iz ruku koje se ne pružaju. Kao da smo svi postali mrtvi, kao stara stabla koja stoje, sama i ogoljena, s korom otvrdlom…
Oh, ljubav! Toliko lijepa, a istovremeno prokleta, kao da ju je sam vrag stvorio. U njenom carstvu nema mira ni ravnoteže. Kada nas preplavi, poput nabujale rijeke što se divlje izlijeva iz svog korita, njezina nas snaga nosi do visina koje djeluju nedostižno, a zatim nas, bez upozorenja, gura u najdublje ponore. Ljubav ne poznaje…
Teško je, majko, nositi te uspomene , one su kao zemlja koju smo bacali na grobove onih koje smo sahranjivali od jedne jeseni do druge.
Svi oni koje smo voljeli, a više ih nema, ostavili su neizbrisive tragove u našim srcima, poput nevidljivih svijeća koje trepere u nama, osjetljive na svaku uspomenu. Njihova prisutnost je poput tihog eha, koji nikad ne blijedi, tek utihne kada tuga postane preteška. U tim trenucima, kada nam suze zamagle pogled, osjećamo njihov nježni dodir…
