Jedan anđeo sada nosi krila jer je svijet izgubio ravnotežu. Jer je čovjek, onaj koji nije smio biti pušten iz svoje tame, dobio slobodu. Slobodu da uništi, da razori sve što je sveto, da ugasi život kao što vjetar ugasi svijeću. Što je to dijete skrivilo, to nevino biće koje nije poznavalo grijeh? Što je učinilo da mu se oduzme pravo na sutra, na radost, na ljubav? Nema odgovora, samo tišina, duboka i hladna, koja prodire do srži. Sve oko nas je pustoš, a riječi kao da ne stižu tamo gdje bi trebale. Možda su se zaglavile u grlu, možda su jednostavno umrle.
U meni ključa bijes, ne onaj pravedni, već sirovi, životinjski. Kao gladna zvijer, koja traži izlaz, ali samo grize vlastite zube. Težak je taj bijes, kao olovni oblaci nad gradom koji guše i svjetlost i dah. Njegovi valovi udaraju o stijene tuge, drobeći posljednje ostatke nade. Ovo nije tragedija, nije ni sudbina. Ovo je samo odraz, mutan i izobličen, svijeta koji se raspada na sitne komade. A mi, nemoćni, sve to gledamo kroz napuklo staklo.
Taj posljednji dan nastave, dan kada su trebali treperiti osmijesi, postao je dan tame. Tamo gdje je trebala biti dječja sreća, ostala je praznina. Jedan čovjek, neometan i prepušten vlastitom zlu, ugasio je život i sa sobom odnio mir. Ako jedan “obični ludak” može proći kroz školske pragove i odnijeti nevine živote, što nam to govori o našem svijetu? O našim zakonima? O nama samima? Gdje su bile ruke koje štite, gdje su bile oči koje paze? Gdje su bili čuvari tih krhkih osmijeha? Ili smo ih mi sami odgurnuli, u nekom trenutku dok smo gledali u svoje ruke, ne shvaćajući da smo već prekasno pustili uzde.
Svaki ugašeni osmijeh kap je u prepunoj čaši nepravde, čaši koja se sada prelijeva. Te kapljice nisu suze, one su krv, one su ono što ostaje kada više nema ničega. Iz tih kapljica niču nijemi jecaji, krikovi onih koji su voljeli i izgubili. Svijet se lomi pod teretom boli, njegovi dijelovi padaju u tišinu, tamo gdje mi, nemoćni, stojimo i gledamo. Kao promatrači na nekoj staroj pozornici, gdje više nitko ne glumi jer je scenarij izgubljen.
Na kraju, ostaje praznina, crna i nepremostiva, i plač koji ne jenjava. Ostaje osjećaj koji razdire, tuga koja se uvlači u svaku poru života. Jer u svijetu gdje anđeli padaju, mi hodamo po njihovim perima, gazeći ih, ne shvaćajući što smo učinili. Kao brod bez kormila, plutamo prema bezdanu, dok svjetionici razuma tonu u tminu. Gubimo se u ovom bezgraničnom moru tuge, dok svijet šuti. I u toj tišini, ostajemo sami sa svojim porazom, s jadom koji nas guši, kao olovo na duši. Tišina nas je zapečatila, kao čavao na lijesu svijeta.
Matija Gerić
