Nitko nas ne uči kako da volimo manje. Uče nas da budemo vjerni, postojani, ustrajni, da ljubav znači ostati, uvijek ostati, bez obzira na cijenu. Ali što kada ta cijena postane naša vlastita suština? Što kada shvatimo da smo, gradeći most prema nekome, srušili vlastite temelje? Kao ptica što prereže vlastitu prsnu kost kako bi…
Postoje trenuci kada se vrijeme savije kao stari list, kada se sekunde rastegnu u vječnost, a jedan jedini osjećaj postane cijeli svemir. Tada shvaćamo da beskraj nije mjesto negdje daleko, među zvijezdama, već onaj tihi prostor između udaha i izdaha, tamo gdje srce zaboravlja brojati otkucaje i samo diše. Zrak tada miriše na početak, na…
Slane suze klize niz lice kao drevne rijeke što traže svoje more. U njima se ogleda cijeli svemir boli, krhak i proziran, ali beskrajno dubok, nježan poput prvog daha zore. Ispod očiju, kao kroz mliječno staklo, vidi se srce, ranjeno, ali neumorno. Kuca s vjerom djeteta koje još uvijek čuva tajnu o svjetlosti. Još uvijek…
U vrtovima mjesečine, gdje se svjetlo lomi na rubu sjećanja i zaborava, sreo ju je bez najave. Stvarnost se topila polako, kao voštana figura pred plamenom koji ne gori nego izmiče, nečujno otpuštajući ono što je godinama držala za ruke. Zrak je mirisao na sol i nešto staro, gotovo zaboravljeno, kao da se u daljini…
Postoji trenutak kada tijelo prije uma shvati, ovdje ne pripadam. To nije spoznaja koja dolazi riječima. Ona urasta u tebe kao trn, polako, neizbježno, dok ne osjetiš kako krvariš iznutra. Osjećaš je u kostima koje su odjednom pretvrde za tvoju kožu. U ritmu srca koje tuče kontra sa svijetom. U disanju koje je postalo svjesno,…
Dolazi bez najave, kao miris mora kroz otvoreni prozor. Obučena je u haljinu sašivenu od svjetlosti i tame, a u očima joj trepere galaksije koje još nisu dobile imena. Zovu je Mašta, i ona ne traži dozvolu, samo čeka da joj otvorite prag. Prepoznat ćete je po nemiru koji nosi kao parfem. Po dodiru laganom,…
Molimo se iz očaja. Kada nas život stegne toliko da srce postane kamen u grudima, kada sve putanje nestanu kao tragovi u pijesku pred plimom. Molimo se. Ne iz navike. Ne iz naslijeđene pobožnosti. Iz čiste, gole potrebe za zrakom. Molitva je posljednji dah onoga koji tone. Postoje trenuci koji te slome na način da…
Zamisli svijet. Svijet u kojima je svaka duša samo putnik, izgubljen u mrežastoj šumi trenutaka što se granaju u sve smjerove odjednom. Nošen podzemnim rijekama što teku kroz naše snove, hladnim, šumećim tokovima koji mirišu na vlažnu zemlju i zaboravljene tajne. Bačen. Uvijek iznova. Prema crticama na nebu koje trepere poput svjetlosti svjetionika u oluji,…
Željezničke stanice su katedrale bez zidova. Hramovi u kojima se ne klanja božanstvu, već jedni drugima. U njihovim svodovima od čelika i stakla šapuću se molitve koje nikada nisu napisane. Svaki peron postaje oltar svakodnevnih čuda. Zvuk najave vlakova odjekuje poput zvona. Zvižduk lokomotive reže zrak kao himna što razdvaja i spaja u istom dahu….
Nije bilo ni priče ni svijeta, samo stol, mašina i tišina koja je čekala. Pisac je spustio prste na tipke i prvi zvuk probio je zrak, tvrd, oštar, dovoljan da papir zadrhti kao da zna da mir nikada ne traje. U zraku se osjećao blagi miris tinte, oštar i gorak, dok su male vibracije stolice…
