U svijetu koji se brzo mijenja, naši osjećaji postaju složeniji i često ih je teško razumjeti, a kamoli opisati riječima. Nova stvarnost u kojoj živimo, obilježena tehnološkim napretkom, globalnim izazovima i promjenama u društvenim normama, oblikuje naše emocionalno iskustvo na načine koji su nekad bili nezamislivi. Ova nova stvarnost stvara osjećaje koji su istovremeno nepoznati…
Ovaj gorak osjećaj razočaranja, ova beskrajna borba između želje za činjenjem dobra i spoznaje da to često ne donosi ništa osim boli, postaje sve teža. Kada ću shvatiti da ne treba činiti dobro drugima ako to ne cijene? Kada ću naučiti prepoznati one koji su dvolični i lažu, i prestati im vjerovati? Kada će mi…
U životu, rastanci su gotovo neizbježni. Putujemo, odlazimo, selimo se – svi smo barem jednom prošli kroz to iskustvo. No, kad god se dogodi taj bolni trenutak, srce se na neobičan način zapečati, ostavljajući trag koji se ne može lako zaboraviti. Ti rastanci imaju svoj pečat, kao da su zapisani u srž naše duše. U…
Nikada nisam putovao. Možda je ovo samo suha izjava, ali za mene nosi težinu i značenje koje nadmašuje same riječi. Išao sam na jednodnevne izlete, obilazio samostane, spomenike palim borcima, grobove velikana, ali putovanje, ono istinsko, ono koje ostavlja trag u duši, ostalo mi je nedostižno, kao san koji se ne može uhvatiti. U svojim…
U mreži ljudskih odnosa, priče su niti koje nas povezuju. Novi ljudi u mom svijetu su osvježenje – njihove oči sjaje znatiželjom dok slušaju moje priče. S njima se osjećam slobodnim. Mogu birati koje dijelove sebe ću otkriti, pa čak i izmisliti ponešto ako mi se prohtije. To je igra, ples riječi i istine koju…
Sjedim na rubu njegovog kreveta, promatrajući kako mirno spava. Moj Karlo, moj dječak, moje sve. Četrnaest godina ljubavi, izazova, straha i neizmjerne radosti utkano je u svaku crtu njegovog lica. Ponekad se pitam vidi li me. Ne fizički, naravno – znam da me vidi. Ali vidi li me onako kako drugi sinovi vide svoje očeve?…
Osjećam se kao da govorim jezikom koji nitko ne razumije, kao da sam stranac u vlastitom svijetu. Riječi koje izgovaram odzvanjaju u praznini, a pogledi drugih ljudi prolaze pored mene kao da sam nevidljiv. Nekada sam vjerovao u dobrotu i empatiju ljudi, ali iskustva su me naučila da su to često samo maske koje skrivaju…
U trenutku kada čovjek napusti ovaj svijet, ostavlja za sobom tragove svog postojanja. Stolice, kreveti na kojima je sjedio, ležao postaju svjedoci njegove prošlosti. Oni su podsjetnici na život koji se odvijao, na smijeh, suze i sve one trenutke koji su oblikovali čovjekovo iskustvo. Neki bi mogli tvrditi da bi bilo pošteno da s odlaskom osobe…
Kad nakon ponoći provedem nekoliko besanih sati, pitam se jesam li doista čovjek ili samo glumim, pretvaram se da jesam. Kao da sam dobro prerušen u Čovjeka. Jesam li dovoljno dao drugima? Ne mislim samo na novčiće ili rundu pića, već na stvarne osmijehe, iskrenu ljubaznost. Jesam li znao slušati kad je bilo potrebno, jesam…
Autistični učenik koji pohađa školu za djecu s posebnim potrebama često nema šansu dobiti obrazovanje u skladu s njegovim neurobiološkim razvojem. U školi ga možda prihvate, s puno samilosti i razumijevanja, ali često ga tretiraju kao neko jadno stvorenje, rođeno s teškoćama koje će zauvijek ostati. Usmjereni su na ono što vide izvana, na očite…
