U noći koja se tiho spušta na grad, s vatrometom što raznosi boje po nebu, osjetim kako se u meni nešto miče. Kao da duboko u onom kutku gdje čuvam sjećanja, gdje se smiruju neizrečene želje, odjekne titraj nade. Nova godina, kažem si. Nova prilika. A ja, zarobljen između prošlog i budućeg, stojim na rubu…
U svijetu koji bruji od glasova što ne govore ništa, mi hodamo u tišini, noseći svoje neizgovorene misli kao teret što nas povija. Grad pulsira svjetlima koja ne griju, lica prolaze, ali nigdje nema pogleda u kojem bismo se mogli zadržati. Vanjski svijet pjeva pjesmu koja nije naša, i što se više trudimo uhvatiti njezin…
Pišem jer drugačije ne mogu. Ponekad imam osjećaj da su riječi sve što imam, posljednje što me drži na površini dok oko mene bjesni oluja. U meni vrije, riječi udaraju poput vjetra u olujnoj noći i kad bih ih zadržao, razbile bi me iznutra poput valova što se lome o stijene. Riječi su moji demoni…
Postoji ritam u svemu što nas okružuje, tišina svemira koja odzvanja kroz naše dane, nevidljive niti koje tkaju stvarnost. Svaki list na vjetru, svaka kap kiše i svaki dah kojeg udahnemo, događaju se u savršenom trenutku. Ništa ne dolazi prerano, ništa ne odlazi prekasno. Priroda nas uči da strpljenje nije pasivnost, već najdublji oblik mudrosti,ono…
Stajao sam pred svijetom, ogoljen do duše, dok su me pogledi sjekli poput noža koji ne ostavlja ranu na koži, već urezuje tragove po srcu. Pitali su me zašto sam odabrao ovaj put, zašto sam ostavio sve što sam gradio i kao vjetar odnijeli moju prošlost, ne shvaćajući da izbora nije bilo. Nisu razumjeli. I…
Razlike među nama su rijeke koje teku kroz divlje klance i tihe doline, oblikujući lice svijeta. Svaka nosi svoju bistrinu i svoje mutne vode, ali na kraju, sve se slijevaju u isto more. Da nije tih rijeka, more bi bilo nijemo, bez glasa, bez sjećanja. Svaki čovjek u sebi nosi svemir , prostran i neuhvatljiv,…
Neostvareni snovi često blistaju jače od ostvarenih, kao zvijezde što plešu na rubovima svitanja. Oni lebde na granicama misli, obavijeni maglom neizgovorenih čežnji.Poput šapata što nikada nisu dodirnuli zrak. U toj tihoj zori, ono što nismo dotakli postaje najfiniji vez na platnu vremena. Svaka nada koja nije ostvarena ostavlja trag, poput kapljice u beskrajnom jezeru…
Božić nije samo svjetlost, on je tren kada noć diše mekše, a svijet kao da na trenutak zaboravi disati. Tada, između dva otkucaja sata, osjetite kako vam toplina klizi niz ruke i ne znate , dolazi li izvana ili iznutra. Možda Božić dolazi s prvom iskrenom mišlju koju niste rekli naglas ili iz tišine sobe…
Na Badnju večer, vrijeme kao da utihne, a svijet se povuče u vlastiti šapat. Ulične svjetiljke postanu fenjeri prošlih sjećanja, dok prozori dišu zlatnim dahom obitelji i bliskosti. Čini se da noć šapće drevne priče, tkajući ih poput čipke između snježnih pahulja. Kroz pukotine uma provlači se glas djeteta koje nije svjesno svetkovine, ali osjeća…
Postoje trenuci kada se sudbina ne skriva iza ugla, nego stoji pred tobom, nepomična i sigurna u sebe. Možeš pokušati zakoračiti unatrag, ali osjetiš kako ti njezine ruke već obavijaju ramena. Trudio sam se. Gradio sam kule od snova, tražio odgovore u rukama koje su mi izmicavale. I svaki put, lice koje sam sreo bilo…
