Dok nam planet gori pod nogama, mi i dalje vjerujemo u bajke o beskonačnom rastu, kao da smo u čarobnoj priči bez kraja, dok zaboravljamo na opasnosti koje nas okružuju. Nekada davno, naši su djedovi nosili mudrost u svojim srcima, znajući da postoje samo četiri stvari koje čovjek mora učiniti u životu: Izgraditi kuću Podignuti…
Svi mi mislimo da imamo vremena, ali varamo se. Ta nas tiha misao prati poput sjenke, kao šapat što nas uspavljuje, obećanje da će sve što odložimo za sutra dočekati svoj trenutak. A sutra? Sutra je pustinja. Obećanje koje nikada ne stiže. Sutra je velika laž u koju se grčevito držimo, jer nam je lakše…
Hladnoća više ne dolazi samo s vjetrom što reže lice, niti s pahuljama koje padaju na puste ulice. Ne, ona sad dolazi iz pogleda što izbjegavaju jedan drugoga, iz tišine među riječima, iz ruku koje se ne pružaju. Kao da smo svi postali mrtvi, kao stara stabla koja stoje, sama i ogoljena, s korom otvrdlom…
Oh, ljubav! Toliko lijepa, a istovremeno prokleta, kao da ju je sam vrag stvorio. U njenom carstvu nema mira ni ravnoteže. Kada nas preplavi, poput nabujale rijeke što se divlje izlijeva iz svog korita, njezina nas snaga nosi do visina koje djeluju nedostižno, a zatim nas, bez upozorenja, gura u najdublje ponore. Ljubav ne poznaje…
Teško je, majko, nositi te uspomene , one su kao zemlja koju smo bacali na grobove onih koje smo sahranjivali od jedne jeseni do druge.
