U svijetu gdje se snaga mjeri hladnoćom srca, moje emocije su postale moj najdragocjeniji teret. Svakodnevno gledam kako ljudi skrivaju osmijehe iza neprobojnih maski, guše najiskrenije trenutke sreće, sve iz straha da ne budu označeni kao slabi. Ali ja? Ja nosim svoje srce kao otvorenu knjigu, stranice ispisane suzama i osmjesima, tugama i nadama. Svaki…
Kad sam samac, često mi se javljaju fantazije o tome kako će nakon ponoći doći ljepotica. U tim trenucima, dok sat otkucava polnoć, zamišljam kako se vrata otvaraju i pojavljuje se savršena žena, ona koja će me spasiti od samoće. No, stvarnost je obično mnogo drugačija. Umjesto ljepotice, u moje misli uđe slika vještice na…
Pogledam u noćno nebo i vidim zvijezde, nepomične i vječne, kao svjedoci prolaska vremena. One su tamo već tisućama godina, svijetleći istim sjajem kao i prošli tjedan, prošle godine, pa čak i prije mog rođenja. Osjećam kako moj vlastiti život, kratak i krhak poput plamička svijeće na vjetru, blijedi pred njihovom postojanošću. A opet, dok…
To je život. Jebeni život. Trudiš se do iznemoglosti, daješ svaki atom svog bića, slijediš pravila kao prokleti svetac, ideš pravim putem dok ti stopala krvare, a na kraju… izgubiš. Osjećaš se kao jadni list kojeg oluja nemilosrdno čupa, dok se očajnički držiš za trulu granu koja puca pod tvojim prstima. Svaku prokletu stvar si…
Riječi su poput prstiju nevidljive ruke , miluju nas, grabe, ponekad ostavljajući nevidljive ožiljke. One se ušuljaju poput nježnog povjetarca, klizeći preko kože, a opet, katkad nas udare poput udara groma, ostavljajući nas bez daha. Riječ nije samo zvuk, ona je dodir, kontakt s dušom, sposobna preplaviti nas valom emocija koji nosi sve pred sobom….
Taj trenutak sam želio da je zagrlim više no ikada. Vidio sam u njenim očima tisuće neisplakanih suza, osjetio sam težinu njene pregoleme tuge. Imao sam želju da je zaštitim, da joj pružim utjehu, ali što sam ja tu mogao? Niko nije kriv što ju je neko tako polomio, što je ostavio njenu dušu u…
Često se kaže da velike tragedije i događaji vode ljude u ludnicu. Nije to oluja koja lomi drvo, već neprekidno kapanje vode koje ga nagriza iznutra. Svakodnevne sitnice, naizgled beznačajne, talože se u nama poput pijeska u pješčanom satu. Propušteni autobusi, hladna kava, neljubazni pogledi prolaznika, sve to gradi zid frustracije ciglu po ciglu. Neprestano…
