Svaka priča, svaka misao ovdje je poput ruže u kamenu ,dokaz da čak i u najnepovoljnijim uvjetima može postojati ljepota, a iz surovosti može izrasti nešto što traje
Šutnja u sreći nije mudrost. To je pristanak na tamu. Još nosim pepeo progutanih riječi kao sveti ostatak poraza. Naučili su me da je tišina krhki svod sigurnosti, a govor, jednostavno samoubojstvo duše. Bio sam poslušan sam kao dijete koje mora progutati gorke tablete mudrosti. Postao sam sjena bez sunca, prigušeni odjek čovjeka koji je…
U beskrajnoj tišini pustinje, gdje pijesak pleše s vjetrom svoju vječnu koreografiju smrti, živi dječak čije je srce ocean u pustoj zemlji. Duša mu je razapeta između zvijezda i pijeska, a oči nose teret neizgovorenih istina koje se rađaju u šaptanju vjetra. Vjeruje da suze mogu procvasti i tamo gdje se čini da je život…
Postoje dani koji prođu i dani koji te progutaju. I ja više ne brojim vrijeme po kalendaru, nego po tome koliko puta sam zagrizao vlastitu tišinu umjesto da pošaljem poruku koja neće biti uzvraćena. Kažu da su osjećaji slobodni, ali zaborave dodati, slobodni su da nas unište. Upoznaš nekoga. Budeš dobar. Ne, ne dobar, budeš…
Oluje su majke koje konačno smiju plakati. Njihove suze, kiša što pada kao oproštaj za sve naše neizgovorene bolove, svaku kap noseći ime onoga što smo zakopali duboko u sebi. Nebo se ne ljuti, ono se kaje za sve dane kad je moralo biti plavo dok mu je srce bilo crno. Vjetar dolazi kao prva…
U tamnom žitu mojih misli, krije se misao o bazenu. Njegova voda ne bi bila obična voda. Bila bi sačinjena od čistih suza koje nikad nisu prolivene, od šaputanja oprosta koji se nikad nisu izgovorili. Svaka kap bila bi ogledalo duše, svaki val nostalgija za čistim početkom. Zamislite da možete stati na rub takve vode. Voda…
Svako jutro je isti ritual razočaranja koji mi slama srce. Kapci se podižu poput olovnih zavjesa, a iza njih se skriva isti kazališni komad. Zora miriše na kiselo mlijeko i staru knjigu .Osjećam je na nepcu kao okus prolivene mladosti.Kada trepnem, zidovi šuškaju poput suhe trske koja pamti oluju, a ja drhćem od straha da…
U tišini bijele zgrade na kraju grada, gdje se asfalt gubi u maglama sjećanja, stoji muzej kakav svijet nikad nije vidio. Ovdje se ne čuvaju zlatni ukrasi faraona ni mramorne suze velikih kipara. Ovdje se čuvaju naši promašaji, svaki jedan prikovan na baršun vremena poput rijetkih leptira čija krila još uvijek trepere od neispunjenih želja….
Postoji jedan svijet čiji se miris osjeća na koži prije nego što ga um prepozna. Svijet u kojem se čuda ne zaboravljaju jer žive u svakom udisaju koji te grli iznutra. Nije to bijeg od stvarnosti, već povratak kući u njezinu srž, tamo gdje se dodiri pretvaraju u boje topline, a riječi u melodije koje…
Ljeto nije godišnje doba, ljeto je ogledalo koje ne laže. Podsjetnik na ono što nisi rekao, na riječi koje su se otopile u grlu poput leda na ljetnom asfaltu. Na ljude koje si volio kad ljubav nije bila vještina, nego instinkt. Ljeto, to je tišina između dvoje koji su se nekad smijali kao djeca u…
Od djetinjstva nam pričaju o paklu kao o mjestu gdje plamenovi ližu duše, a vragovi s vilama čekaju da nas nabodu na ražanj. Ali nitko nije rekao da pakao postoji i ovdje u tim malim sitnicama, uz koje se stvarno osjećaš kao da si na ražnju u paklu! A oko nas trčkaraju demoni koji, poput…
