Svaka priča, svaka misao ovdje je poput ruže u kamenu ,dokaz da čak i u najnepovoljnijim uvjetima može postojati ljepota, a iz surovosti može izrasti nešto što traje
Kažu da svatko ima svoj put. Ja nisam odmah našao svoj. Godinama sam hodao nekim čudnim koridorom koji me nije prepoznavao. Mirisao je na tuđe odluke, na prašinu i stare kompromise. Kao da sam krenuo u tuđem smjeru samo zato što je tako izgledalo ispravno. I nisam se usudio reći da sam izgubljen. Mislio sam…
Kad se godina presvuče u tišini Godina se presvlači. Sporo, muklo, s olakšanjem. Skida sa sebe odjeću od starih navika, iznošenu, s rupama i mrljama koje smo nosili kao teret. Miris prašine s polica, krik nesanih noći i nabora na rukama od predugih sati sjedenja ostaju u džepovima, na stolici, u stijenama srca. Nova odjeća…
Stojim između njih, i cijelo moje tijelo zna zašto. Ne mislima, nego leđima, koljenima, prsima. U meni su pohranjeni njihovi tragovi. Stara godina me dodiruje tamo gdje sam bio najdulje umoran. U ramenima u kojima sam nosio tuđe tišine. U dlanovima koji su se navikli puštati. Njezini prsti prelaze preko mene kao preko starog rukopisa,…
U dubini noći, gdje mjesečina pozlaćuje blijede obrise svijeta, dvije duše hodaju kroz tamu, svaka noseći svoj teret, svaka tragajući za nečim što riječi ne mogu imenovati. Susret se događa u tišini. Bez slavlja, bez obećanja. Samo prepoznavanje, ono tiho, drevno znanje da si ovu bit već sreo negdje u sjenama vremena. Oči se susreću….
Noć se otvara kao rana. Mi, krv što teče uzvodno, puls u prsima udara protiv rebara, tijelo drhti, dah reže, koža se trza. Sjene plešu unutar tebe, šapću, vuku te dalje. Ti si u njima, one su u tebi. Prvo dolazi šapat. Provlači se kroz pukotine zidova, kroz dim koji nosi glasove svih koji su…
U dubini zime, ondje gdje snijeg nije bjeloća nego pritisak koji ulazi u kosti i zadržava se ondje kao kriva misao, mali psić stoji na rubu šume poput bića koje je svijet jednom izgovorio pa ga se, u strahu od vlastite odgovornosti, odrekao. Ne stoji mirno, ali se ne miče, zadržan je između koraka koji…
Na Badnju večer svijet se ne gasi. On se povuče u sebe, kao čovjek koji zna da bi svaka riječ bila suvišna. Kao da se na trenutak skloni od vlastite buke, od svega što je morao biti tijekom godine, i dopusti si da samo postoji, bez obrane. Vrijeme tada uspori hod. Ne iz umora, nego…
U početku je postojala samo sigurnost. Ne mjesto, ne vrijeme, nego gustina trenutka u kojem se još može ostati. Ježić je tu sigurnost nosio u tijelu, u načinu kako se sklupča, kako osluškuje svijet kroz bodlje koje čitaju vibracije tla, vjetra i šaptanje lišća prije nego im povjeruje. Sve ostalo bilo je promjenjivo, šuma je…
Postoji trenutak kada gubitak postaje tijelo. Kada srce ne boli metaforom, nego fizički, u svakom mišiću, u svakom dahu, u svakoj kosti. Za viteza koji je godinama nosio ljubav kao svetinju, taj trenutak došao je kada je saznao da je mrtva, ona koju je volio, njegova ruža, koja je posljednji put zatvorila svoje latice. Nije…
Neke riječi postoje samo za dušu, dolaze tiho, bez glasa, i ostaju zauvijek. One ne traže pozornost, ne žele pljesak ni publiku. One šapuću iz najdubljeg dijela srca, polako, poput proljetnog povjetarca što miluje mladice ili kapljice rose što klizi niz latice cvijeta u zoru, neprimjetno, a opet trajno, ostavljajući svjetlost u tišini. Dovoljno im…
