Svaka priča, svaka misao ovdje je poput ruže u kamenu ,dokaz da čak i u najnepovoljnijim uvjetima može postojati ljepota, a iz surovosti može izrasti nešto što traje
Negdje između prvog i posljednjeg daha, u prostoru što se ne može izmjeriti satom ni kalendarom, dogodi se tiha izdaja. Prestaneš disati zajedno s drugima. Najprije ne primijetiš,dlan ti i dalje dodiruje dlan, ali to je tek kretnja koju tijelo pamti. Riječ ti izlazi iz usta, ali ne nosi nikoga sa sobom. Pogled ti se…
U gradovima gdje kiša plače kristalnim suzama i ulice dišu kroz pukotine asfalta, živio je čovjek koji je nosio tišinu kao što drugi nose teret. Ruke su mu bile tkane od svjetlosti izgubljene između svjetova, a oči su čitale tajne zapisane krvlju srca koja se nisu mogla smiriti. Dolazili su mu noću, poput procesije koja…
Postoje oni koji nose nevidljivu krunu od trnja. Duše su im otvorene rane kroz koje prolazi sav vjetar svijeta. Ljubav ih je napustila poput dima što nestaje u zoru, ostavivši miris pepela i sjećanje na toplinu koja je nekad bila. Oni osjećaju previše. Srca im kucaju u ritmu tuđih rana. Označeni su kao otočići u…
Šapat stranica u tišini noći… Kad padne zadnja stranica i ugasi se posljednje svjetlo, priče ne utihnu. One tada počnu disati dublje, toplo i vlažno poput daha što magli staklo. Slova se pomaknu, sitna i nesputana poput mrava što nose zlatna zrnca tajni, riječi se dodirnu i zavrte u plesu nalik onome u zaboravljenoj dvorani,…
Srce kuca. Ljubav se budi. Rađa se u prvom dahu, kad majčine usne šapnu ime u tišinu koja se pretvara u glazbu. To je ljubav što teče poput zlatnih žila kroz kamen postojanja, dublja od oceana koji nikada nije vidio obalu, viša od neba što se proteže u nedokučive daljine. Srce majke, prva katedrala u…
Kažu da je Mjesec pust. Da je hladan i nijem, bez daha, bez zvuka. Ali to govore oni koji nikada nisu zaspali pod njegovim svjetlom, niti ga gledali dovoljno dugo da mu se srce otvori. Oni koji nisu čuli kako u njegovoj tišini nešto šapuće kao majčina uspavanka izgubljenoj djeci zvijezda. Jer istina je, na…
Sanjaru što hoda stazama snova, srce je tiha ruža vjetrova. Na stazi snova, gdje se horizonti stapaju s beskrajnim mogućnostima, svaki sanjar kreće na putovanje vođen svjetlom svog otvorenog srca. Ta staza vijuga kroz šume u kojima drveće šapuće zaboravljene jezike, a magla je dah drevnih priča što još traže svog pripovjedača. Nije ucrtana na…
Postoje ljubavi koje ne dođu kroz dodir, ni kroz pogled, ni kroz slučajan susret u prolazu. Dođu kroz tišinu. Kroz prostor između riječi. Kroz ono što u čovjeku predugo šuti, a više ne zna zašto. Ta ljubav se ne događa izvan čovjeka, ona se probudi u njemu, kao svjetlo koje se sjeti da postoji. Takva…
U sivim satima kada se priroda tek budi, tuga i dalje bdije kao vjerni čuvar na pragu dana. Povorke zaboravljenih poljubaca marširaju ulicama poput nijemih sjena, a njihovi koraci nose težinu jutrašnje tragedije koja se još uvijek struji kroz zrak. Crvena kapa leži na pločniku kao zaustavljena ljubav. Tu je od jučer, od trenutka kada…
Ne znamo kad smo postali otoci. Možda nismo nikada ni bili kopno. Možda smo oduvijek plutali ovdje, kao dva daha u beskrajnom moru. Povezani podvodnim strujama što pulsiraju kroz naše duše poput srebrnih žila. Tišina se kotrlja oko nas poput magle koja zna tajne. Ne govorimo o tome. Nema potrebe. U našem svijetu riječi nose…
