Svaka priča, svaka misao ovdje je poput ruže u kamenu ,dokaz da čak i u najnepovoljnijim uvjetima može postojati ljepota, a iz surovosti može izrasti nešto što traje
Umoran sam. Od praštanja i opraštanja, od tih tihih odricanja koja prstima raspršuju pepeo umjesto da zapale novi plamen.Od očekivanja koja nestaju poput vlati trave pod olujnim nebom.Od uzaludnih maštanja, koja ne umiru naglo, već tinjaju poput krijesnica u daljini, sve dok ih noć ne proguta. Najviše sam umoran od čekanja.Od toga da se ljubav…
Postoje priče koje se šapuću iza zatvorenih prozora, između porculanskih šalica i neizgovorenih osuda. Priče koje ljudi vole oblikovati po vlastitim mjerilima, krojiti ih poput odijela koje nikada neće nositi. U jednoj takvoj priči, majka je otišla. Nije se osvrnula. Nije zastala da pogleda dijete koje je ostavljala, da mu pomiluje kosu posljednji put, da…
Za njih koje vjetrovi lome,mrak sakriva,a one iznutra svijetle
Karlo, moj sin, rođen je s klicom tišine koja nikad ne miruje. Svijet ga je oblikovao kroz prozore autizma, maglovite, izgrebane, kroz koje sunce prodire kao kroz staru harmoniku. Njegovi prsti ne prepoznaju drvo klavira, ali svakog jutra, dok svjetlost još puzi po zidovima, on svira. Zamišlja note koje nikad neće zazvučati, a ipak žive…
Ima ljudi koji žive sa svijetom, dišu zrakom, hodaju pločnicima i broje sate. Oni koji umiju razgovarati s vremenom, kao s nekim tko je sve, a ništa nije. I ima njih, onih drugih. Onih koji su stranci u tom istom svijetu, kojih ništa ne dotiče osim prozirnih obrisa stvarnosti, što se u njihovim očima pretvara…
Karma nije kazna niti milost. Ona ne bira strane, ne zastaje da razmisli. Ne osvećuje se, ne prašta, samo uzima ono što joj pripada. Kao vjetar koji odnosi suho lišće, kao rijeka koja se izlije iz korita i pohlepno odnese sve što su ljudi neoprezno sagradili na njezinoj obali. Gledao sam ih kako se smiju…
Bio je čovjek satkan od tišine, od osmijeha koji su bili tek sjenke prošlih nada. Svijet mu nije davao mnogo , tek razočaranja i gorke uspomene, ali on je i dalje vjerovao, prkosio sudbini svojom tihom upornošću. I onda , ona. Upoznao ju je jednog proljetnog jutra, kad je grad mirisao na kišu i vlažno…
Šutnja reže. Reže kao staklo u crijevima. Reže dok ne ostane samo pepeo riječi. To nije tišina mira, već tišina koja izjeda. Koja grize iznutra. Ostavlja tragove na srcu, na tijelu. U očima koje ne spavaju. U rukama koje drhte. U mislima koje ne prestaju. Prešutiš bol , ne nestane. Samo se zakopa dublje. Uvuče…
Prošlost je teška i uporna. Kao rijeka koja se povlači, ali ostavlja tragove mulja na obali, ona nas sapliće svojim nevidljivim rukama. Koračamo, misleći da smo slobodni, a onda iznenada osjetimo njen stisak, hladan i neumoljiv. Nije to uvijek bol, ponekad je samo tiho, uporno podsjećanje na ono što je moglo biti drugačije, na riječi…
Čežnja je nevidljiva nit što povezuje čovjeka s onim što mu je izmaklo. Tajna sila koja ga drži budnim u dugim noćima, tjera ga da osluškuje vjetar, da traži odjek vlastitih misli u zvuku kiše. Neki će reći da je to ludost. Drugi će samo kimnuti glavom i šutjeti , jer znaju. Nije svima dana…
