Svaka priča, svaka misao ovdje je poput ruže u kamenu ,dokaz da čak i u najnepovoljnijim uvjetima može postojati ljepota, a iz surovosti može izrasti nešto što traje
Vrijeme je neuhvatljivo biće koje luta našim danima, sakriveno u sjenama riječi i pukotinama pogleda. Ono ne prolazi, nego mijenja oblike, pretvara se u glazbu kiše, u tišinu koja čeka iza zatvorenih vrata. Kada ga pokušamo zadržati, pobjegne, ostavljajući za sobom samo eho vlastitog postojanja. Poput mačke koja tiho nestane iz sobe. Ponekad mi…
Svijet se sveo na brojke , precizne, hladne, neumoljive. Rođenje? Prvi broj. Težina, dužina, ocjena vitalnosti. Prije nego glasom ili papirom pridruže ime, već postoji kao niz znamenki, upisan negdje gdje se ljudi ne pamte po osmijehu, već po statistikama. I tako se nižu. Prvi koraci, prvi udah, prvi pad , sve nevažno pred onim…
Misli su poput buha, skaču s jednog uma na drugi, nesputane zidovima, granicama ili zdravim razumom. No, nisu sve buhe jednako gladne, niti su svi ljudi jednako podložni ugrizima. Neki će odmah početi češati se, širiti ih dalje u grozničavom nemiru. Drugi će samo odmahivati rukom, ne dopuštajući im da se ukorijene. Svijet je…
Svijet se budi u sitnim zvukovima, u pucketanju drveta pod nogama, u tihom šaputanju vode dok klizi niz dlanove, u ritmu daha Karla iz susjedne sobe. Sve ima svoju melodiju, i ja je slušam. Ponekad pomislim da je samoća tek drugačiji oblik postojanja. Ne praznina, ne odsustvo, već prostor ispunjen sobom. Svaki predmet u mom…
Prvi tračak sunca probio se kroz sloj smrznutog lišća. Toplina je stigla prije svjetla, prvo kao jedva zamjetan titraj na rubovima sna, a zatim kao blagi pritisak na ukočenim šapama. Jež je osjetio toplinu na njušci, kao da ga sunce dodiruje prstima nakon dugog, teškog sna. Ali još nije otvarao oči. Zima je bila duga….
Vjetar se podiže s grobova, kovitla lišće i nosi miris svježe zemlje. Oštar, ali nekako topao. Kao ruka koja je znala stegnuti, ali i pridržati, ona koja ti je znala biti utjeha, a istovremeno te gurnuti kad si to najmanje očekivao. Stojim pred tvojim imenom, uklesanim u kamen i palim ti lampas. Plamen zatreperi, ali…
Noć je bila krvava od mjesečine, a grad je disao krhotinama sjećanja. Na uglu ulice, gdje je asfalt plakao pukotinama, sreo sam ga. Pas je stajao nepomično, poput kipa od kostiju i sjene, njegove oči , dvije mrlje mjesečine , skrivale su tugu, ali i mudrost. Bio je više od životinje, bio je glas u tišini koja…
Tiho, poput daha zemlje nakon ljetne kiše, duga se rađa na obzorju. Nebo puca, svjetlost curi kroz ranu od oblaka. Ljubičasta se rasprskava poput školjke koja šapće o moru koje nikad nije vidjela. Crvena se prelijeva kao krv prolivena u nekom starom snu. Žuta treperi poput smijeha koji se guši u sjećanju. Kažu da treba…
Ponekad me pitaju, onako sumnjičavo, s tihim podsmijehom u uglu usana, zašto pišem ovako ogoljeno. Zašto u svakom retku ima toliko tuge, toliko bola? Znaju oni odgovor, osjećam to u načinu na koji skreću pogled, ali ga se boje izreći naglas. Jer nije lako. Nije lako priznati da svi u sebi nosimo isti plamen, da…
Poruke u boci nisu samo glasnici, one su tragovi prstiju nagrizlih od soli, nespretno zapečaćeni pokušaji da se nešto sačuva, makar samo od zaborava. Listovi papira, sklupčani poput iskrivljenih krila kukaca, čekaju struju da ih povede prema nepoznatim obalama. Neke od njih nose jasno ispisanu adresu, kao strelice usmjerene prema svjetioniku. Druge su prepuštene moru,…
