Svaka priča, svaka misao ovdje je poput ruže u kamenu ,dokaz da čak i u najnepovoljnijim uvjetima može postojati ljepota, a iz surovosti može izrasti nešto što traje
Probudio sam se iz sna koji mi je još uvijek lebdio pred očima poput jutarnje magle nad rijekom. U tom snu, autizam nije postojao. Bio sam djed, okružen unukama koje su se smijale zvonkim glasovima. Moj sin Karlo , zdrav, običan dječak koji je odrastao bez pitanja , držao je za ruku svoju lijepu suprugu….
(iℏγ^μ∂_μ – mc)ψ = 0) Diracova jednadžba , niz simbola koji ne zna kako voljeti, ali zna što znači biti nerazdvojan. U svijetu čestica, postoje one koje, jednom spojene, ostaju povezane zauvijek. Bez konca. Bez dodira. Bez vremena , osim onog što mjeri sat na ruci koju više ne držiš. Možda je i ljubav nešto…
Danas me riječ zaustavila poput ptice koja nenajavljena slijeće na rame. Nije bila ni bučna ni izgovorena s uvjerenjem, ali nosila je težinu sumnje zamotane u kompliment. Kao da je netko s dna tišine izvadio školjku pitajući, “Da li to zaista pišeš?“ A jest. Moj potpis stoji tamo, poput ožiljka na dlanovima koji pišu ono…
U tišini jutra, stojimo pred prozorom. Zrak još miruje, gust od sna. Svjetlost razbija tamu poput pradavnog koplja istine, probijajući se do naših duša. Osjećam kako mi srce bubnja drevnim ritmom, istim onim koji je odzvanjao u prsima prvih ljudi dok su, zagrljeni strahom i nadom, promatrali kako mrak uzmiče pred jutrom.Strah i nada. Kao…
Dnevnik Bubija ! Zovu me Bubi, dlakavi ekspert za ljubav, lopte i lizanje. Imam četiri šape, jedan rep koji ne može prestati mahati i jednog najfantastičnijeg čovjeka koji se zove Karlo! Ljudi često šapuću oko mog Karla. Kažu “autizam” kao da je to nešto što…
Ponekad se pitam tko je zapravo taj stručnjak za samouništenje koji živi u mojoj glavi. Taj nepozvani guru negativnosti koji komentira svaki moj potez, odluku i misao. Ujutro me budi s entuzijazmom propale lutrije: “Bravo ti! Opet si žrtvovao san Bogu interneta. Bit će ovo divan dan pun zijevanja i kofeina, jedva čekam!” A prije spavanja? “Hajde da maratoniziramo…
Ukrašavamo drvo jajima, i nadamo se početku nečega novoga. Lijepoga. Zrak miriše na vlagu i pepeo stare zime. Ne vidi se, ali se osjeti , u zemlji koja se još drži snova, u lišću koje nije ni izraslo, a već zna gdje treba biti. U tišini jutra čuje se prvo pucketanje. Negdje iz dubine kore,…
Bio je čovjek kojem su ruke znale više od riječi. Odgajan u tišini, u nauku vatre i metala, gdje se ne izgovara, već oblikuje. Nije znao obećavati, ali ono što bi dotaknuo, trajalo bi. I srce mu je bilo takvo ,ogoljeno, nespretno, ali postojano. Kao kamen u rijeci koji ostaje i kad voda zaboravi gdje…
Nema tu velikih početaka. Samo jutra, teška i sumorna, kao da nose teret svih prethodnih dana. Uglavnom umorna. Ponekad krenu budilicom, ponekad bez nje, jer me probudi kašalj iz susjedne sobe ili ona duga, gusta odsutnost zvuka koja traje predugo, pa mi srce stane sekundu previše, kao da je smrt prišla blizu da bi opipala…
Kad su bogovi stvarali čovjeka, najveću šalu ostavili su za kraj, darovali su nam dar da sve razumijemo osim sebe. Ispalo je to genijalno, stvorili su stvorenje koje može živjeti u zabludi s takvom strašću da mu ni stvarnost ne može parirati. Od kad je svijeta i vijeka, ljudi umišljaju svašta da su, pametni, sretni,…
