Duša pamti ono što um zaboravlja. Pamti dane kad smo, bosi i bezbrižni, vladali svjetovima većim od svih današnjih imperija. Kad je kamen bio brod, lokva ocean, a zrak pun čarolije. Kad su se čuda događala tiho, u džepovima punim kestena i rukama ljepljivim od marmelade. Trčali smo po travi što je šaptala pod tabanima….
Koliko ‘volim te’ se prodalo po akcijskoj cijeni ove godine? Dovoljno da se napuše svi baloni za jedan lažni osjećaj. A duša? Ona se skupila kao mokra vuna u šaci, dok je zadnji list na grani već odletio sa smećem. Ruke stežu javno kao kliješta. U četiri zida, tišina. Oštra kao nož. Prazna kao džep…
Godinama se praviš da si ok. Čak i kad ti srce svira kao da netko metalnom žlicom struže po zubima. Uvježbano klimaš glavom, gutaš psovke, emocionalne izboje zatvaraš u staklenke s etiketama „nije bitno“ i slažeš ih u mentalnu špajzu. Na polici pored stida i onog što nikad nisi rekao. I svako toliko neka od…
Postoje trenutci kada se čovjek nađe na pragu beskrajne šume tišine, gledam u lica koja su nekada bila ogledala moje duše, a sada su poput jezera u kojima se mjesec više ne ogleda. Strah me obuzima nježno poput jesenske magle, ne strah od tame ili visine, već od nečega daleko tajanstvenijega. Od ljudi koji mijenjaju…
Kome pokazujemo svoje rane kao medalje časti? Kome predajemo dijelove svoje duše, poput jesenjeg lišća, nadajući se da će netko prepoznati njihovu ljepotu prije praha? Možda je to tek vječna potraga za ogledalom, za nečijim pogledom koji će potvrditi da postojimo, da naše patnje imaju težinu, da naša radost ima boju. Ali u toj bezličnoj…
Čovjek živi između nekoliko nada. Ne zna koju da zagrli, jer sve ga vuku i sve ga mogu izdati. A bez njih ne zna disati. Nade su mu razasute kao komadići stakla po duši, sijevaju kad ih sunce dotakne, ali znaju i zarezati. Pa ipak, nosi ih. Kao stare fotografije u novčaniku, izblijedjele, ali njegove….
