Postoje trenutci kada se čovjek nađe na pragu beskrajne šume tišine, gledam u lica koja su nekada bila ogledala moje duše, a sada su poput jezera u kojima se mjesec više ne ogleda. Strah me obuzima nježno poput jesenske magle, ne strah od tame ili visine, već od nečega daleko tajanstvenijega. Od ljudi koji mijenjaju…
Kome pokazujemo svoje rane kao medalje časti? Kome predajemo dijelove svoje duše, poput jesenjeg lišća, nadajući se da će netko prepoznati njihovu ljepotu prije praha? Možda je to tek vječna potraga za ogledalom, za nečijim pogledom koji će potvrditi da postojimo, da naše patnje imaju težinu, da naša radost ima boju. Ali u toj bezličnoj…
Čovjek živi između nekoliko nada. Ne zna koju da zagrli, jer sve ga vuku i sve ga mogu izdati. A bez njih ne zna disati. Nade su mu razasute kao komadići stakla po duši, sijevaju kad ih sunce dotakne, ali znaju i zarezati. Pa ipak, nosi ih. Kao stare fotografije u novčaniku, izblijedjele, ali njegove….
