Postoji trenutak kad se muškarčev život dijeli na prije i poslije. Trenutak kad vidi ženu kako čita u tišini kafića. Oči joj klize po stranicama poput rijeke koja nosi tajne prema nepoznatim morima, a on postaje putnik bez karte povratka, nasukan na obali vlastitog čuđenja. Od tog dana noći prestaju biti iste, pretvaraju se u…
Postoji trenutak u zoru kada se svijet začara. Kada magla spušta svoje srebrne zavjese i čini od obične stvarnosti nešto nedokučivo i sveto. U tim trenucima, kada se granice između sna i jave brišu poput tragova u pijesku, otkrivamo da je najdublja istina uvijek umotana u misterij. Magla je čarobnica prirode, koja pretvara poznato u…
Srušila se noć kao most od kamena što je stoljećima nosio korake, a sada se, pod vlastitom težinom, urušava u tišinu. Nije kriknula, nije zagrmjela, pala je kao umorna ruka koja ispušta svijeću, kao tijelo što se predaje snu bez snova. Nebo se otvorilo u prazninu, svijet ostao bez krova, a čovjek, malen i krhak,…
Sinoć sam krao trenutke iz nečijeg tuđeg života, provaljivao kroz zavjese stvarnosti da bih pipao po tamama za osjećajem koji mi ne pripada. U snu sam bio netko drugi, onaj koji zna voljeti bez straha, čije su oči otvorena vrata, a ne trezor s izgubljenim ključem. Ali san je lukav čarobnjak, posuđuje ti osjećaje, pa…
U noći, kada se svijet utapa u mek zagrljaj tišine… Pitam se… u tom dubinom trenutku između dva otkucaja srca, kada vrijeme zastane poput ptice što slijeće na granu vječnosti. Pitam se nose li me nevidljive ruke onoga što plete sudbine poput zlatnih niti u tkanini beskraja? Ili sam samo kap kiše što ne zna zašto pada,…
Iz najsurovijeg kamena, tamo gdje bijela stijena reže nebo, pojavila se ona, ruža s bijelim listovima koji gore kao snijeg na vatri. Crvena kao krv ratnika, okružena bijelim listovima poput anđeoskih krila što čuvaju plamen. Ona se bori protiv svega što joj priroda nalaže. Dok bi trebala biti zelena, ona je bijelа, drska, neosvojiva, savršena…
Postoji trenutak koji krade vrijeme iz džepova vječnosti. Riječni vir se zaustavi u zraku poput zaleđene suze, ptice se zapetljaju u vlastiti let kao da su zaboravile jezik neba, a cvijet drijema na rubu vječnosti, odgađajući svoju smrt za jedan jedini dah. Zrak tada miriše na mokru zemlju poslije kiše, na prvi snijeg što se…
Postoji trenutak kad čovjek prestane bježati od sebe. Kad stane pred ogledalom vlastite duše i prizna, ovo sam ja, kompletan, bez maski, bez laži. U toj tišini, dubokoj kao prvi dah novorođenčeta, srce govori jezikom koji je stariji od riječi. Poznajem svaki ožiljak na sebi kao majka poznaje lice svoga djeteta. Svaku pukotinu što ju…
Ljubav je… pa kako da to napišem, a da ne slažem? Kako da je opišem, a da ne pojednostavim? Možda je najbolje reći, ljubav je ona što uvijek dolazi bez najave, a nikada ne odlazi bez posljedica. Nije ona definicija u udžbeniku, nije slika u romantičnom filmu, nije čak ni srce na poruci. Ona je… više….
Postoje oni koji nose nevidljivu krunu od trnja. Duše su im otvorene rane kroz koje prolazi sav vjetar svijeta. Ljubav ih je napustila poput dima što nestaje u zoru, ostavivši miris pepela i sjećanje na toplinu koja je nekad bila. Oni osjećaju previše. Srca im kucaju u ritmu tuđih rana. Označeni su kao otočići u…
