Poljubac nije dodir usana. Poljubac je trenutak kada duša izleti iz svog skrovišta, gola, ranjena, i vrišti, evo me, uzmi me ili me uništi. Tu je i nešto prljavo, neuljepšano, istina koju si skrivao, misao koju si gnječio pod noktima, gorčina želje koja te jede iznutra. Okus tog trenutka pali jezik, probada te, otkriva sve…
Mogu mi uzeti dane. Spaliti puteljke koje sam pregazio, raspršiti tragove stopala kao prašinu pod čizmama nečije žurbe. Mogu pogasiti svjetla u sobama gdje sam spavao, čekao, šutio. Neka odvine moje ime s vrata, neka raznesu sve što postoji izvan kože. Ali postoje krajolici koje nitko ne doseže. Oni žive u meni kao davni natpisi…
Kad ti bude uzvraćeno, ne dogodi se objava, dogodi se raskol. Nešto u tebi pukne i otpusti sve što si godinama držao sklopljeno. Disanje postane dublje, koža, tanja, a svijet se približi toliko da ga osjetiš zubima. Netko te gleda i u tom pogledu gori nešto što ne možeš nazvati. Nema hoćeš li, zašto nisi,…
Postoje mjesta gdje se more povlači i ostavlja nas gole, izložene soli, tišini i težini onoga što više nije. Stojimo na stijeni kao dva brodolomca što su preživjeli istu oluju, prepoznajući jedan u drugome ono tiho znanje. Da smo ovdje već bili, da nas obala pamti bolje nego što se mi sjećamo sami sebe. Mjesec…
Postoje rane koje ne krvare, već tinjaju. Kao vatra koja se ugasila, ali pepeo još drži toplinu, tako i sjećanja na neke ljude nose žar koji vrijeme nije uspjelo ohladiti. Krhotine prošlosti još znaju zapeći kad ih dotakneš, one male, oštre čestice odnosa koji su prestali postojati prije nego što su stigli postati cjeloviti. Sjećam…
Postoji trenutak koji dolazi tek kada život utihne. Kada nestanu koraci koje si volio i glasovi koji su ti bili dom. To je trenutak u kojem shvatiš da smrt nije kraj, nego vrata i da oni koje si izgubio nisu nestali, već čekaju, samo s druge strane. To je trenutak u kojem te nebo tiho…
Postojanje je rana koja gleda u sebe i prepoznaje se, tiha, topla, mirisna na smokve i sol. Mi nismo njezini krajevi koji žude da se spoje. Mi smo njezin pogled, dodir svjetlosti po ožiljku, blaga spoznaja da bol još diše. Kad se sretnemo, rana nakratko zacijeli i budi se poput usnica što se otvaraju na…
Sinoć je noć pod njezinim prozorom pjevala o meni. A ja sam bio samo sjenka, blijeda, postojana, pod zvijezdama koje su me gledale kao stranca. Gitara je jecala kao da svira po žicama mojih živaca, svaka nota klizila je niz mene poput kapi kiše koja se ne da osušiti. Smijeh i plač razmjenjivali su se…
Nitko nas ne uči kako da volimo manje. Uče nas da budemo vjerni, postojani, ustrajni, da ljubav znači ostati, uvijek ostati, bez obzira na cijenu. Ali što kada ta cijena postane naša vlastita suština? Što kada shvatimo da smo, gradeći most prema nekome, srušili vlastite temelje? Kao ptica što prereže vlastitu prsnu kost kako bi…
Slane suze klize niz lice kao drevne rijeke što traže svoje more. U njima se ogleda cijeli svemir boli, krhak i proziran, ali beskrajno dubok, nježan poput prvog daha zore. Ispod očiju, kao kroz mliječno staklo, vidi se srce, ranjeno, ali neumorno. Kuca s vjerom djeteta koje još uvijek čuva tajnu o svjetlosti. Još uvijek…
