Ljubav je oltar, ali ne onaj gdje se srca otvaraju nježno. Ovo je mjesto gdje se srca rasijecaju, gdje meso pjeva, a kosti škripaju pod zlatnim nožem. Nema krika, samo tihi, sveti lom, šapat unutarnjih eksplozija, šum kože koja škripi i miriše na vosak, krv, tamjan i znoj. Svaka žila treperi poput žice pod naponom….
Noć je još uvijek moja stara, neizliječena ljubavnica. Ne ona iz snova, nego ona koja ostaje kad snovi propadnu. Ona zna gdje sam mekan jer je tamo najčešće zabila zube. Zna gdje pucam jer je tu najdulje pritiskala. Prilazi mi bez koraka, bez zvuka, sklizne uza me kao krivnja niz kralježnicu. Ne pita smije li….
Sve važno događa se prije nego što se napravi ijedan korak. U onom kratkom, jedva vidljivom zadržavanju daha, kada tijelo još miruje, a pažnja je već budna. Tamo gdje se ne prilazi naglo, nego se osluškuje. Ne prilazi se ženi kao prostoru koji se osvaja, nego kao biću koje ima vlastiti ritam, vlastite plime i…
Latice joj titraju poput trepavica one koja spava i sanja nemirne snove. Njena crnina šušti poput svile noći, a okus joj je gorko-sladak, poput zadnjeg gutljaja tamnog vina što pali jezik i umire na nepcu. Mirise na zemlju poslije pljuska i na tišinu između dva udarca srca, na stare tamne kapelice u kojima izgubljene molitve…
Noć je. I nema ničega što me štiti od mene. Želja dolazi kad prestanem glumiti da sam jak. Kad shvatim da se ne bojim gubitka, nego da me nitko više neće htjeti. Da ću ostati neizabran. Nezadržan. Nezvan. Želja nije lijepa. Ona je potreba da me netko ne pusti. Da netko kaže: ostani. I da…
Da je ljubav snijeg, pala bi noću, bez svjedoka, u onom satu kada grad još diše kroz san, kada prozori nisu sasvim zatvoreni, a misli još nisu zaspale. Ne bi pitala krovove ni ramena, ne bi tražila dopuštenje ni od čega što stoji pod nebom. Jednostavno bi se spustila na sve, na oštricu kamena, na…
Čovjek dugo plovi prije nego što shvati da traži luku. Ne traži mir, nego mjesto na kojem se ne mora stalno dokazivati vlastito postojanje. Dok čekamo ono što još nije došlo, prolazimo morima, učeći razliku između oluje koja nas lomi i one koja samo prolazi pokraj nas. Na tom putu, oluja ponekad prestane biti prijetnja….
Kad se godina presvuče u tišini Godina se presvlači. Sporo, muklo, s olakšanjem. Skida sa sebe odjeću od starih navika, iznošenu, s rupama i mrljama koje smo nosili kao teret. Miris prašine s polica, krik nesanih noći i nabora na rukama od predugih sati sjedenja ostaju u džepovima, na stolici, u stijenama srca. Nova odjeća…
U dubini noći, gdje mjesečina pozlaćuje blijede obrise svijeta, dvije duše hodaju kroz tamu, svaka noseći svoj teret, svaka tragajući za nečim što riječi ne mogu imenovati. Susret se događa u tišini. Bez slavlja, bez obećanja. Samo prepoznavanje, ono tiho, drevno znanje da si ovu bit već sreo negdje u sjenama vremena. Oči se susreću….
Neke riječi postoje samo za dušu, dolaze tiho, bez glasa, i ostaju zauvijek. One ne traže pozornost, ne žele pljesak ni publiku. One šapuću iz najdubljeg dijela srca, polako, poput proljetnog povjetarca što miluje mladice ili kapljice rose što klizi niz latice cvijeta u zoru, neprimjetno, a opet trajno, ostavljajući svjetlost u tišini. Dovoljno im…
