Neke riječi postoje samo za dušu, dolaze tiho, bez glasa, i ostaju zauvijek. One ne traže pozornost, ne žele pljesak ni publiku. One šapuću iz najdubljeg dijela srca, polako, poput proljetnog povjetarca što miluje mladice ili kapljice rose što klizi niz latice cvijeta u zoru, neprimjetno, a opet trajno, ostavljajući svjetlost u tišini. Dovoljno im…
Što ako je srce poput stare šalice čaja, napukle od vremena, one koju ne bacaš jer još drži toplinu? U njezinoj dubini ne čeka odgovor, nego pitanje, samo jedno, dovoljno tiho da se ne nameće, dovoljno strpljivo da ne traži odmah ništa zauzvrat. Ono ne dolazi naglo. Pojavi se poput prve kapi kiše na prozoru…
Magla je te noći padala kao gusta, topla tišina, spuštala se na zemlju kao da je netko prosuo mlijeko preko svijeta. Hodao sam polako, osjećajući kako mi se svaki korak raspršuje u toj bijeloj zamućenosti, kao da hodaš kroz misli koje još nisu odlučile svoj oblik. Magla me dodirivala meko, gotovo senzualno, onako kako se…
Rođena sam u ledenom udisaju neba, u trenutku kad se hladni dah oblaka spoji s izgubljenim zrncem prašine što godinama luta visinama. Rađanje osjećam kao tihi pritisak svjetlosti, hladan, ali nježan, trenutak u kojem se nevidljivi vrtlog pretvori u uzorak, u moj prvi, nježni oblik. Ja sam pahulja, dijete oblaka koje hladnoću ne doživljava kao…
Ne traži ju. Dopusti joj da te nađe. Onu ženu čije ime još ne znaju, ali čiji se obris ponekad pojavi na rubu jutarnje misli, kao nejasna sjena koja se ne gubi, bez obzira koliko puta uvjeriš sebe da si prestao čekati. Ona ne dolazi kad sve posložiš. Ne pojavljuje se kad misliš da si…
U tišini koja više nije praznina, nego napeta koža svemira što diše pod našim prstima, rađa se zov. Ne izgovoren pred oltarima, nego onaj što se razlijeva kroz kosti, nezaustavljiv poput prvog lomljenja leda na rijeci, sirov poput daha zemlje što se budi iz podzemne tame.To je trenutak kada vlastita sjena postane duža od svijeta,…
Bez podrške, svijet se zatvara. Ne naglo, nego polako, kao vrata stare katedrale što škripe dok se zatvaraju pred tobom. Zrak postaje težak, gust poput hladnog dima kroz koji ne možeš disati. U toj samoći tamni zidovi rastu, pritišću ti rebra iznutra, a misli se skupljaju u jato crnih ptica koje kljucaju po rubovima tvojih…
Postoji trenutak kada se duša slama glasnije od čelika. Kada oklop, taj hladni sarkofag u kojem smo sakrivali sve svoje strahove, postaje pretežak za nošenje. Učili su nas da stojimo uspravno, da se borimo, da nikad ne popuštamo. Ali nikad nas nisu učili najvažnijoj vještini, kako se predati bez da izgubimo sebe. Kako skinuti šljem…
U tišini zimske noći, gdje tama guta svjetlost poput zvijeri bez lica, ruža izranja iz snježnog groba, crvena rana na tijelu svijeta. Pahulje je prekrivaju velom nalik pogrebnom, ali ona i dalje drhti od života. Latice se stežu pod hladnoćom koja reže do srži, tražeći toplinu koja je nestala kao ukradena molitva. Snijeg je okrutno…
Postoje zvijezde koje su ugasle prije nego što je svemir naučio riječ za bol. Davno, u slijepoj dubini beskraja, njihovi su se plameni urušili u hladnu tamu, a ipak njihova svjetlost još putuje, neumorna, tvrdoglava. Probijajući se kroz prazninu, stiže do nas kao otisak prsta na staklu koje smo odavno obrisali, trag nečega što je…
