Ima ljudi koji žive sa svijetom, dišu zrakom, hodaju pločnicima i broje sate. Oni koji umiju razgovarati s vremenom, kao s nekim tko je sve, a ništa nije. I ima njih, onih drugih. Onih koji su stranci u tom istom svijetu, kojih ništa ne dotiče osim prozirnih obrisa stvarnosti, što se u njihovim očima pretvara…
Volio bih da moje oči mogu slikati. Da svijet oboje bojama onako kako ga osjećaju , bez objašnjenja, bez riječi, samo istinom pogleda. Pogledom bih dotaknuo nebo i ono bi zadrhtalo u nijansama svitanja, oblaci bi se razlili poput razmočene akvarel boje, a sunce bi uokvirilo jutro zlatnim potezom, kao nasmiješeno dijete koje ne zna…
Prolazili su dani, a ja više nisam imao nijedne cijele gaće. Nije bilo važno. Držao sam se mišje sreće, jer očito, ako može miš preživjeti s poderotinama, mogao sam i ja. Životne mudrosti s dna ladice donjeg rublja. Jednog jutra, trbuh mi je počeo probadati, oštro i nepopustljivo. Isprva sam mislio da će proći, da…
Prošli su dani, a ja se nisam zapitao , gdje je miš? Kako mu je u njegovim poderanim gaćama? Takve misli obično dođu kasno, kada je kasno. Kada nešto što je bilo blizu, neprimjetno iščezne, a mi tek tada shvatimo da smo ga promatrali, ali nikada zaista vidjeli. Noći su bile hladnije, vjetar oštriji, a…
Hodao sam na rubu noći, među stazama koje su nosile odsjaj zaboravljenih dana. Noć je bila hladna, vlažna, poput tajne koja je polako izlazila iz tame. Sjene su plele neobične oblike, a mjesec je blijedo svjetlio, osvjetljavajući put pred sobom. Zvukovi noći , šapat vjetra, daleki hukovi , pratili su svaki moj korak, s onim…
Bio je to čovjek, izranjavan u ljubavi na sve moguće načine. Bio je varan, ismijavan, ogovaran, ponižavan, nema što mu sve nisu učinile. Ako postoji olimpijska disciplina u razbijanju iluzija, on je bio osvajač zlata. Srce mu je bilo poput starog kožnog kofera, previše puta bačenog, pregaženog i zakrpanog, ali nekako se još držalo na…
Negdje na rubu grada, tamo gdje asfalt već odavno nije prepoznao čovjeka i gdje je blato zauzelo mjesto betona, u kući koja se protivi svakom zakonu logike i gravitacije, živio je čovjek koji se nikada nije ženio. Nije to bila ni nemoć, ni nepovjerenje, jednostavno, to je bila sudbina koja ga je zaobišla. Nije podnosio…
Oči su portali, vrata kroz koja svjetlost ulazi i postaje dio nas, ali i zrcala u kojima se odražava čitav svemir. Nisu samo prozori duše, već i tajni prolazi u svjetove koje nosimo u sebi. U njima se talože dani i noći, kiše i sunčeva svjetlost, odrazi izgubljenih pogleda i neizgovorenih riječi, šapat mjesečine koji…
Ljubav i smrt, dvije suprotne sile koje se isprepliću, ponekad kao blagi povjetarac, ponekad kao oluja. Ples njihovih suprotnosti oslikava naše postojanje, utiskujući neizbrisive tragove u tkivo vremena. U zaboravljenom kafiću, skrivenom među uskim, kamenom popločanim ulicama, prošlost se taloži poput prašine na drvenim stolovima. Svjetlost staklenih lampi igra se sjenama, prelama se na izlizanim…
U sobi, koja je bila odjednom i tiha i puna starih uspomena, stajao je crveni telefon. Danima je bio poput zaboravljenog predmeta, smiren i nepomičan, kao da nije imao nikakvu ulogu, no u njemu je tinjala težina prošlih dana, ona koja se ne može izbrisati. Zvonio je rijetko, ali kad bi zazvonio, zvuk je bio…
