Postoji jedan svijet čiji se miris osjeća na koži prije nego što ga um prepozna. Svijet u kojem se čuda ne zaboravljaju jer žive u svakom udisaju koji te grli iznutra. Nije to bijeg od stvarnosti, već povratak kući u njezinu srž, tamo gdje se dodiri pretvaraju u boje topline, a riječi u melodije koje…
Zamislimo da se život vrti poput božanskog kotača sreće, a duša putuje kroz beskrajne mogućnosti postojanja. Kad bih se ponovno rodio, pred mojom dušom otvorila bi se vrata beskonačnih izbora. Što bi želio biti u novom plesu života? Možda bih odabrao biti srna, ta graciozna balerina šumskih pozornica. Moje bi noge bile poput perja što…
Na brdu gdje se nebo čini bliže nego zemlja, gdje vjetar pjeva tiše od šapata, živio je On. Nije imao imena kojem bi ga drugi pamtili, jer imena su za one koji žele biti viđeni, a on je bio čovjek koji je govorio samo s vjetrom. Zvali su ga jednostavno “Čovjek s brda”, iako su…
Bio je čovjek kojem su ruke znale više od riječi. Odgajan u tišini, u nauku vatre i metala, gdje se ne izgovara, već oblikuje. Nije znao obećavati, ali ono što bi dotaknuo, trajalo bi. I srce mu je bilo takvo ,ogoljeno, nespretno, ali postojano. Kao kamen u rijeci koji ostaje i kad voda zaboravi gdje…
Portret jednog srca Ivan je muškarac kojeg ćete prepoznati po jednom, gotovo neuhvatljivom pogledu. Ne zbog njegovog odijela, ni frizure koja je uvijek nešto između neurednog, pomalo savršeno i nespretno. Ne zbog njegovog koraka ili skupa sata koji nikada nije nosio. Prepoznat ćete ga, međutim, po tome kako gleda. On ne vidi samo ljude, on…
Bio je to čovjek kojem ništa nije išlo po ruci. Svijet se prema njemu nije otvarao ni u poslu, ni u ljubavi. Gdje god bi zakoračio, put je bivao krivudav, kamenit, uvijek korak dalje od sreće. I tako je, umoran od vlastite sjene, odlučio pobjeći u noć. Noć ga je pozvala, kao što poziva sve…
Ova priča napisana je u svjetlu plavih reflektora koji jednom godišnje osvijetle nevidljive. Rodio se kao netko tko nije mogao stati u oblik svijeta što su ga drugi oblikovali. U trenutku kad je ugledao svjetlo, majčino srce nije ga prepoznalo kao svoje, a oči društva samo su ga odmjerile kao nešto drugačije. Odrastao je pod…
Prvi tračak sunca probio se kroz sloj smrznutog lišća. Toplina je stigla prije svjetla, prvo kao jedva zamjetan titraj na rubovima sna, a zatim kao blagi pritisak na ukočenim šapama. Jež je osjetio toplinu na njušci, kao da ga sunce dodiruje prstima nakon dugog, teškog sna. Ali još nije otvarao oči. Zima je bila duga….
Noć je bila krvava od mjesečine, a grad je disao krhotinama sjećanja. Na uglu ulice, gdje je asfalt plakao pukotinama, sreo sam ga. Pas je stajao nepomično, poput kipa od kostiju i sjene, njegove oči , dvije mrlje mjesečine , skrivale su tugu, ali i mudrost. Bio je više od životinje, bio je glas u tišini koja…
Ima ljudi koji žive sa svijetom, dišu zrakom, hodaju pločnicima i broje sate. Oni koji umiju razgovarati s vremenom, kao s nekim tko je sve, a ništa nije. I ima njih, onih drugih. Onih koji su stranci u tom istom svijetu, kojih ništa ne dotiče osim prozirnih obrisa stvarnosti, što se u njihovim očima pretvara…
