Bio je čovjek kojemu su ruke znale više od riječi. Odgajan u tišini, u nauku vatre i metala, gdje se ne izgovara, već oblikuje. Nije znao obećavati, ali ono što bi dotaknuo, trajalo bi. I srce mu je bilo takvo, ogoljeno, nespretno, ali postojano. Kao kamen u rijeci koji ostaje i kad voda zaboravi gdje…
Postoje trenuci kada me samoća grli poput ledene magle, kada praznina u meni postane tako teška da jedva dišem. Kao one noći kada se vratite kući nakon dugog dana, a soba je prazna, samo sat otkucava u tišini. Tada, nošen nekom drevnom čežnjom, pronađem staro stablo, mog tihog svjedoka, mog vječnog prijatelja. I stablo je…
U sumraku sumnje, gdje se svijet svodio na hladne obrise stvarnosti bez ikakvog sjaja, hodao je čovjek koji je davno izgubio vjeru u sve. Njegovo ime bilo je zaboravljeno čak ga je i on zaboravio. Ostala je samo praznina, crna rupa tamo gdje je nekad bila duša. Nekoć je nosio svjetlost u grudima, dok je…
Piši o nama, šapće glas u dubini noći, kada je svijet zaronjen u tišinu, a moja duša najpropusnija za njihove nezemaljske vizije. Sjedim u tami svoje sobe, prsti mi drhte nad tipkovnicom, ne od straha, već od previše kave. Srce mi kuca brže nego što bi trebalo, ali to je vjerojatno zbog računa za struju…
U gradovima gdje kiša plače kristalnim suzama i ulice dišu kroz pukotine asfalta, živio je čovjek koji je nosio tišinu kao što drugi nose teret. Ruke su mu bile tkane od svjetlosti izgubljene između svjetova, a oči su čitale tajne zapisane krvlju srca koja se nisu mogla smiriti. Dolazili su mu noću, poput procesije koja…
Šapat stranica u tišini noći… Kad padne zadnja stranica i ugasi se posljednje svjetlo, priče ne utihnu. One tada počnu disati dublje, toplo i vlažno poput daha što magli staklo. Slova se pomaknu, sitna i nesputana poput mrava što nose zlatna zrnca tajni, riječi se dodirnu i zavrte u plesu nalik onome u zaboravljenoj dvorani,…
Sanjaru što hoda stazama snova, srce je tiha ruža vjetrova. Na stazi snova, gdje se horizonti stapaju s beskrajnim mogućnostima, svaki sanjar kreće na putovanje vođen svjetlom svog otvorenog srca. Ta staza vijuga kroz šume u kojima drveće šapuće zaboravljene jezike, a magla je dah drevnih priča što još traže svog pripovjedača. Nije ucrtana na…
Postoje ljubavi koje ne dođu kroz dodir, ni kroz pogled, ni kroz slučajan susret u prolazu. Dođu kroz tišinu. Kroz prostor između riječi. Kroz ono što u čovjeku predugo šuti, a više ne zna zašto. Ta ljubav se ne događa izvan čovjeka, ona se probudi u njemu, kao svjetlo koje se sjeti da postoji. Takva…
U sivim satima kada se priroda tek budi, tuga i dalje bdije kao vjerni čuvar na pragu dana. Povorke zaboravljenih poljubaca marširaju ulicama poput nijemih sjena, a njihovi koraci nose težinu jutrašnje tragedije koja se još uvijek struji kroz zrak. Crvena kapa leži na pločniku kao zaustavljena ljubav. Tu je od jučer, od trenutka kada…
U dubini noći, kada se svijet utapa u san, oni bdiju, neukrotive duše koje vjetar nosi kroz tamu. Njihove oči su jezera u kojima se ogledaju nepostojeće zvijezde, a srca im kucaju u ritmu koji ovaj svijet ne poznaje. Oni su djeca vjetra i tišine, rođeni između dva daha, između dva otkucaja koja nikad neće…
