Postoje ljubavi koje ne dođu kroz dodir, ni kroz pogled, ni kroz slučajan susret u prolazu. Dođu kroz tišinu. Kroz prostor između riječi. Kroz ono što u čovjeku predugo šuti, a više ne zna zašto. Ta ljubav se ne događa izvan čovjeka, ona se probudi u njemu, kao svjetlo koje se sjeti da postoji. Takva…
U sivim satima kada se priroda tek budi, tuga i dalje bdije kao vjerni čuvar na pragu dana. Povorke zaboravljenih poljubaca marširaju ulicama poput nijemih sjena, a njihovi koraci nose težinu jutrašnje tragedije koja se još uvijek struji kroz zrak. Crvena kapa leži na pločniku kao zaustavljena ljubav. Tu je od jučer, od trenutka kada…
U dubini noći, kada se svijet utapa u san, oni bdiju, neukrotive duše koje vjetar nosi kroz tamu. Njihove oči su jezera u kojima se ogledaju nepostojeće zvijezde, a srca im kucaju u ritmu koji ovaj svijet ne poznaje. Oni su djeca vjetra i tišine, rođeni između dva daha, između dva otkucaja koja nikad neće…
Postoji kafić na uglu gdje se svakodnevno održava predstava najnježnija na svijetu. Dva glumca koji čekaju da jedan drugome nešto kaže, a scenarija se ne sjećaju jer je nestao prije pet godina, kao prva ljubavna pjesma koju si zaboravio da pjevaš, ali ti melodija još uvijek struji kroz vene. Leo i Dora se poznaju otkad…
U dalekoj budućnosti, u svijetu gdje je zrak sterilno čist, do smrti, gdje tijela plešu precizno kao strojevi, a pogledi zjape prazni poput neobrađenog silicija, gdje srca ne kucaju, već klikću u ritmu algoritma, ondje je dah života bio zločin. Elios hoda kroz dan kao satni mehanizam. Korak po korak, svaki udarac čizme na sterilnom…
Asfalt je disao posljednji dah vrućine kao umiruća harfa, a na njegovom rubu, gdje se svjetlost predaje tami poput umornog putnika, ležala je krhka tvorevina od krvi i perja. Sova sa, naizgled, slomljenim krilom koje je izgledalo kao ne ispružena molitva. Na njezinu kljunu cvjetala je mrlja, rubinsko crvena poput pekmeza od malina koje smo…
Postoji trenutak kad se svemir prepolovi na prije i poslije. Moj je došao u obliku bijele haljine. Ušla je u prostoriju kao da je koračala kroz vrata između svjetova, kao da je dotaknula prag između sna i budnosti, tišine i zvuka. Rebra su mi se pretvorila u kavez, ne da je zatvorim, već da je…
Negdje među sjenama našeg vremena, u prostoru gdje se dodiruju san i java, postoji vitez kakav nikad prije nije postojao. Njegovi koraci ne ostavljaju trag na zemlji, njegov dah ne zamagljuje zrcala, a ipak je realniji od svih nas koji hodamo čvrstim koracima kroz život. On je vitez od stakla ,vitez ruža. Živi u svom…
U malom vrtu, gdje je vrijeme disalo sporije, a sunce se naginjalo da bolje vidi, Mirko i Ana uzgajali su ruže. Njihov vrt nije bio običan, svaka ruža živjela je pod staklenim zvonom, poput dragocjenih snova zaštićenih od vjetra. Ruže nisu bile samo cvijeće. Bile su njihova djeca, njihovi uzdasi, njihova tiha obećanja jedno drugome,…
U tišini bijele zgrade na kraju grada, gdje se asfalt gubi u maglama sjećanja, stoji muzej kakav svijet nikad nije vidio. Ovdje se ne čuvaju zlatni ukrasi faraona ni mramorne suze velikih kipara. Ovdje se čuvaju naši promašaji, svaki jedan prikovan na baršun vremena poput rijetkih leptira čija krila još uvijek trepere od neispunjenih želja….
