Sve počinje u snu koji miriše na jasmin i tajne… Noć me proguta kao da sam pao u baršunastu rupu, a ti stojiš u polusjeni što miriše na dimljeno drvo i kiše koje su pale prije tri dana. Ne znam jesam li zaspao ili sam skliznuo u neki paralelni svijet gdje gravitacija prestaje postojati, a…
Ona je bijela kao praznina prije prvog udaha, kao neokaljan snijeg prije ičijeg koraka. Dolazi u tihim koracima svile, noseći miris majčinih ruku nakon ručka i čistog pamuka osušenog na suncu. Njezin dah je lavanda koja još pamti svoje polje, a koža prozirna poput ljuske jajeta kroz koju se nazire život koji tek treba proklijati….
Bila su to vremena kad se krv plemena miješala sa smolom drveća, a ratnici su znali da mač služi obrani, ne pohlepi. Oni nisu živjeli pokraj šume, bili su njezin dio. Svako drvo bio je hram, svaki kamen oltar, a svaki ratnik koji je nosio željezo u ruci pamtio je da mu je majka Zemlja…
Bećar lijepog srca Postoje ljudi što pod kožom nose oluju, a u očima im sja nemir sunca. On je jedan od njih. Kosa mu nečešljana, suha i čista, krstio je vjetar s dalekih drumova. Miriše na duhan, bor i ljekovito bilje, miris što ga ne napušta, već ga obavija, poput tajne koju šapuće svijetlu. Smijeh…
Bilo je vrijeme kad je sjena znala kome pripada. Znala je oblik njegovog koraka, ritam njegova daha, težinu tišine koja mu stanuje u prsima. Bila je dio njega kao što je kiša dio neba, neizbježna, prisutna, neodvojiva. Svako jutro, kada bi prva zraka prodrla kroz zavjesu, ona bi se probudila s njim. Ne zato što…
Svijet ponekad stane. Ne u trenucima oluje, ne u tišini noći, nego u jednom dodiru koji mijenja sve što znamo. Postoji mjesto između otkucaja srca i daha, gdje vrijeme gubi smisao, gdje se ljubav mjeri samo prisutnošću, gdje svaka sjenka, svaki šapat i svaki dah postaju vječnost. U tom prostoru stoje oni, spremni voljeti i…
Dogodilo se to jednoga dana, jednostavno je nestala. Sjednem da pišem, a u glavi pustinja. Ni vjetra, ni oaze. Ispražnjen sam kao boca nakon dosadnog tuluma, samo što je i vino bilo kiselo, a glazba prestara da bi itko plesao. Gdje je ona, ta moja neposlušna mala vještica, što je plela priče po uglovima moje…
U vrtovima mjesečine, gdje se svjetlo lomi na rubu sjećanja i zaborava, sreo ju je bez najave. Stvarnost se topila polako, kao voštana figura pred plamenom koji ne gori nego izmiče, nečujno otpuštajući ono što je godinama držala za ruke. Zrak je mirisao na sol i nešto staro, gotovo zaboravljeno, kao da se u daljini…
Nije bilo ni priče ni svijeta, samo stol, mašina i tišina koja je čekala. Pisac je spustio prste na tipke i prvi zvuk probio je zrak, tvrd, oštar, dovoljan da papir zadrhti kao da zna da mir nikada ne traje. U zraku se osjećao blagi miris tinte, oštar i gorak, dok su male vibracije stolice…
U srcu starog parka, gdje se jesenske boje miješaju s tugom vremena, stoji jedna klupa. Nijema svjedokinja. Njena izbrazdana površina nosi ožiljke godina. Na jednom dijelu, jedva vidljiva, urezana su dva imena koja su nekad značila cijeli svijet. Rane jeseni, kada priroda gori u zlatnim i bakrenim tonovima, jedan mali miš pristupao je klupi. Tražio…
