Nije bilo ni priče ni svijeta, samo stol, mašina i tišina koja je čekala. Pisac je spustio prste na tipke i prvi zvuk probio je zrak, tvrd, oštar, dovoljan da papir zadrhti kao da zna da mir nikada ne traje. U zraku se osjećao blagi miris tinte, oštar i gorak, dok su male vibracije stolice…
U srcu starog parka, gdje se jesenske boje miješaju s tugom vremena, stoji jedna klupa. Nijema svjedokinja. Njena izbrazdana površina nosi ožiljke godina. Na jednom dijelu, jedva vidljiva, urezana su dva imena koja su nekad značila cijeli svijet. Rane jeseni, kada priroda gori u zlatnim i bakrenim tonovima, jedan mali miš pristupao je klupi. Tražio…
Kad pritisne, kad me obuzme ova neukrotiva jesenja želja da se pretvorim u list, koža mi zazuji poput rijeke što je pronašla more, zubi mi postanu krhotine leda koje nosi njena struja. To je čežnja koja klija pod srcem kao tajna šuma, želja što puca kroz rebra i ne može se ukrotiti ni razumom ni…
Bio je čovjek kojemu su ruke znale više od riječi. Odgajan u tišini, u nauku vatre i metala, gdje se ne izgovara, već oblikuje. Nije znao obećavati, ali ono što bi dotaknuo, trajalo bi. I srce mu je bilo takvo, ogoljeno, nespretno, ali postojano. Kao kamen u rijeci koji ostaje i kad voda zaboravi gdje…
Postoje trenuci kada me samoća grli poput ledene magle, kada praznina u meni postane tako teška da jedva dišem. Kao one noći kada se vratite kući nakon dugog dana, a soba je prazna, samo sat otkucava u tišini. Tada, nošen nekom drevnom čežnjom, pronađem staro stablo, mog tihog svjedoka, mog vječnog prijatelja. I stablo je…
U sumraku sumnje, gdje se svijet svodio na hladne obrise stvarnosti bez ikakvog sjaja, hodao je čovjek koji je davno izgubio vjeru u sve. Njegovo ime bilo je zaboravljeno čak ga je i on zaboravio. Ostala je samo praznina, crna rupa tamo gdje je nekad bila duša. Nekoć je nosio svjetlost u grudima, dok je…
Piši o nama, šapće glas u dubini noći, kada je svijet zaronjen u tišinu, a moja duša najpropusnija za njihove nezemaljske vizije. Sjedim u tami svoje sobe, prsti mi drhte nad tipkovnicom, ne od straha, već od previše kave. Srce mi kuca brže nego što bi trebalo, ali to je vjerojatno zbog računa za struju…
U gradovima gdje kiša plače kristalnim suzama i ulice dišu kroz pukotine asfalta, živio je čovjek koji je nosio tišinu kao što drugi nose teret. Ruke su mu bile tkane od svjetlosti izgubljene između svjetova, a oči su čitale tajne zapisane krvlju srca koja se nisu mogla smiriti. Dolazili su mu noću, poput procesije koja…
Šapat stranica u tišini noći… Kad padne zadnja stranica i ugasi se posljednje svjetlo, priče ne utihnu. One tada počnu disati dublje, toplo i vlažno poput daha što magli staklo. Slova se pomaknu, sitna i nesputana poput mrava što nose zlatna zrnca tajni, riječi se dodirnu i zavrte u plesu nalik onome u zaboravljenoj dvorani,…
Sanjaru što hoda stazama snova, srce je tiha ruža vjetrova. Na stazi snova, gdje se horizonti stapaju s beskrajnim mogućnostima, svaki sanjar kreće na putovanje vođen svjetlom svog otvorenog srca. Ta staza vijuga kroz šume u kojima drveće šapuće zaboravljene jezike, a magla je dah drevnih priča što još traže svog pripovjedača. Nije ucrtana na…
