On ne jaše konja. Sjedi u polupraznom tramvaju koji reže grad kao tup mač, škripi kroz sivi sumrak dok se metalni krik tračnica miješa s udarcima modernih bitaka, porukama koje lome ljude, vibracijama telefona, suhim rečenicama koje ubijaju tišinu. Bitke koje se ne pamte, ali ostavljaju pepeljaste tragove u kostima. Ljudi oko njega zure u…
U dubini noći, gdje se tama ruši poput crnih kula iz pakla, vitez stoji na rubu ponora. Ne zato što mora. Zato što je naučen da tu stoji. Srce mu puca od oluje koju nikad prije nije poznavao, divlje, žestoke mješavine bola i vatre, u kojoj se gubitak stare ljubavi ne pretvara u mir, postaje…
U dubini zime, ondje gdje snijeg nije bjeloća nego pritisak koji ulazi u kosti i zadržava se ondje kao kriva misao, mali psić stoji na rubu šume poput bića koje je svijet jednom izgovorio pa ga se, u strahu od vlastite odgovornosti, odrekao. Ne stoji mirno, ali se ne miče, zadržan je između koraka koji…
U početku je postojala samo sigurnost. Ne mjesto, ne vrijeme, nego gustina trenutka u kojem se još može ostati. Ježić je tu sigurnost nosio u tijelu, u načinu kako se sklupča, kako osluškuje svijet kroz bodlje koje čitaju vibracije tla, vjetra i šaptanje lišća prije nego im povjeruje. Sve ostalo bilo je promjenjivo, šuma je…
Postoji trenutak kada gubitak postaje tijelo. Kada srce ne boli metaforom, nego fizički, u svakom mišiću, u svakom dahu, u svakoj kosti. Za viteza koji je godinama nosio ljubav kao svetinju, taj trenutak došao je kada je saznao da je mrtva, ona koju je volio, njegova ruža, koja je posljednji put zatvorila svoje latice. Nije…
U tišini što je prethodila olujnoj bitci, vitez je kleknuo, ne da bi molio, već da dotakne hladnu zemlju koju će zauvijek učiniti svojim oltarom sudbine. Usne su mu dotaknule hladnu zemlju kao pečat, kao zavjet, kao posljednja rečenica koju ispisuje tijelom. Dok je klečao, osjetio je kako zemlja miriše na prah kostiju, na staru…
Bio jednom jedan čovjek, nazvat ćemo ga Mata, čije je srce bilo poput knjige pisane nevidljivom tintom. Svi su ga vidjeli, nitko ga nije čitao. Hodao je ulicama kao jesen koja tiho pada, povučen, tih, a u njemu, ah, u njemu! Plesala je simfonija želja koje nitko nije čuo, pripadati nekome, zagrliti nekoga, biti nečiji….
Znaš li kako se pada s neba? Ne grmljavinom, ne vatrom, ne veličanstvenim lomom svjetlosti. Pada se polako, perje po perje, šutnja po šutnja. I najgore je što sve to izgleda kao stajanje, dok te vlastita ruka polako izdaje i dok ti šapat vlastite duše šapuće: Nije ovo tvoje nebo. Rekao bih da sam vidio…
Usamljeni vitez jaše kroz maglu koja je progutala čitava doba, maglu što šapuće imena onih koji su odustali prije njega. Koraci njegova konja odzvanjaju kao posljednja zvona na pogrebu časti, a svaki udah užarenog daha para noć kao da želi podsjetiti svijet da još uvijek postoji nešto što se ne može ugasiti. Nebo iznad njega…
Sve počinje u snu koji miriše na jasmin i tajne… Noć me proguta kao da sam pao u baršunastu rupu, a ti stojiš u polusjeni što miriše na dimljeno drvo i kiše koje su pale prije tri dana. Ne znam jesam li zaspao ili sam skliznuo u neki paralelni svijet gdje gravitacija prestaje postojati, a…
