Pišem jer drugačije ne mogu. Ponekad imam osjećaj da su riječi sve što imam, posljednje što me drži na površini dok oko mene bjesni oluja. U meni vrije, riječi udaraju poput vjetra u olujnoj noći i kad bih ih zadržao, razbile bi me iznutra poput valova što se lome o stijene. Riječi su moji demoni…
Stajao sam pred svijetom, ogoljen do duše, dok su me pogledi sjekli poput noža koji ne ostavlja ranu na koži, već urezuje tragove po srcu. Pitali su me zašto sam odabrao ovaj put, zašto sam ostavio sve što sam gradio i kao vjetar odnijeli moju prošlost, ne shvaćajući da izbora nije bilo. Nisu razumjeli. I…
Mali čovjek nije malen po duši, već po tijelu, dijete zarobljeno u omotaču tinejdžera, s umom beskrajnim poput galaksije. U njegovim očima plamti svjetlost, ne ona koja zasljepljuje, već ona koja nježno osvjetljava skrivene kutke života, gdje se ostali boje kročiti. Ta svjetlost ne blista tek zbog svoje ljepote ,ona je poput fenjera u dubokoj…
Mi smo dvije duše koje se vječno igraju skrivača sa svijetom, svijetom što ne pita i ne razumije. Ne treba ni razumjeti , ionako prečesto griješi kad pokušava. Ali mi, mi smo prozirni jedno drugome, kao staklo koje nema potrebe za refleksijom. Moj sin, pahulja koja nikada ne pada već lebdi, učitelj ljubavi što ne…
Svi me osuđuju. Svakog dana, svaki pogled, svaka riječ nose skrivenu težinu presude. Kao da sam kriv samo zato što postojim, što se borim, što uopće dišem. Nitko se nikada nije zapitao kako mi je. Nitko nije zastao i pogledao iza maske koju nosim , maske osmijeha, tišine i neiscrpne snage. Kako se nosim sa…
Sjećam se sebe kao dječaka, zaljubljenog u zimu. Svake godine iščekivao sam njezin dolazak s nestrpljenjem koje samo dječje srce može osjetiti. Zima je dolazila tiho, poput uspavanke svijeta, donoseći darove što nisu stajali pod borom, već su padali s neba ,mali, hladni, a ipak nevjerojatno topli. Snijeg, oh taj snijeg! Bijel i čist, prekrivao…
Tiha večer. Samo treperava svjetlost ekrana i Karlo pored mene, utonuo u priču o Forestu Gumpu. Njegov pogled bio je dubok, kao more koje čuva tajne svojih valova. Gledao je, ne trepćući, kao da ne promatra film, nego vlastiti odraz u zrcalu koje mu se pružalo pred očima. „To sam ja,“ rekao je tiho. Glas…
Stvarao sam mnogo puta u životu, i bilo je tu svega. Priznajem, možda su to bile greške, možda nisu, ali kako drugačije shvatiti život nego kao zbir svih tih trenutaka, osjećaja i ljudi koji su se u njemu pojavili? Sve te ruže koje sam napravio nisu bile samo od metala. Ne, to nisu bile obične…
