Karlo, moj sin, rođen je s klicom tišine koja nikad ne miruje. Svijet ga je oblikovao kroz prozore autizma, maglovite, izgrebane, kroz koje sunce prodire kao kroz staru harmoniku. Njegovi prsti ne prepoznaju drvo klavira, ali svakog jutra, dok svjetlost još puzi po zidovima, on svira. Zamišlja note koje nikad neće zazvučati, a ipak žive…
Postoje trenuci kada tišina postane preteška, kada se zidovi skupe i misli zapetljaju u vlastitoj tami. A onda, u toj gustoj tišini, začuješ ritmično tapkanje po podu, osjetiš topli dah na dlanu i znaš , nisi sam. Pas je tu, tvoj vjerni suputnik, spreman da ti uljepša dan ili barem da te toliko prodorno gleda…
Govore mi da sam poseban, ali ja sam samo, ja. Kap u ogromnom moru zvijezda, nečujni odjek svemira, iskrica koja se gubi u tami nepoznatog. Kad svi vi šutite, ja teškom tišinom pričam. Svaka moja misao, svaki dah, nosi težinu onoga što nikada nisam izgovorio. I opet, nisam nesretan. Samo sam tihi plamen u nepoznatom,…
Hodajući kroz ovaj svijet, svaki moj korak postaje otisak u vječnosti, tihi zapis onoga što je bilo i što nikada neće doći. I dok se gubim u koraku, svaka prašina pod mojim nogama postaje moje vlastito tijelo, moj vlastiti miris, moja neizgovorena misao. Tišina… ona teška, zlatna tišina koja te okružuje kad osjetiš da je…
Zašto? Zašto moram dokazivati tko sam, što sam, koliko vrijedim, kada nitko ne hoda mojim putevima? Kada se nijedna sjena ne pruža istim pravcem kao moja, kada se ni jedna kap kiše ne slijeva mojim licem na isti način? Nosim taj teret nevidljiv, ali težak, poput kamena u grudima koji nije vidljiv oku, ali ga…
Ne živim ja tek tako. Svakog jutra kad otvorim oči, ne dočekuje me samo novi dan, dočekuje me svrha. Nije to samo još jedan dan u kalendaru, to je svrha koja me vuče naprijed, kao nevidljiva sila koja osvjetljava svaki korak. Moj korak nosi težinu, a moje srce zna zašto kuca tako snažno. Jer ja…
Što li je moj Karlo skrivio? Što je to učinio, da ga život oblikuje na način na koji nije želio? Kako to da je njegova sudbina, ta tiha, teška sudbina, od njega stvorila nešto što je teško razumjeti, a još teže prihvatiti? Jer nije on, nije on kriv za to što je rođen u svijetu…
Hrabrost… riječ što zvuči poput udarca u tamnoj sobi. Svakog jutra, dok otvaram oči, čujem njen eho. Moraš biti jak, govore mi glasovi, moraš biti stijena za Karla. Njegov svijet, malen i beskrajan, treba tvoju čvrstoću, tvoju sigurnost. Ali ja nisam stijena. Nikad nisam bio. U meni se valja more, divlje i neumoljivo, prekriveno jedrima…
Ponekad, Karlo i ja legnemo na pod , krevet, kauč, ili jednostavno na hladnu zemlju. Gledamo prema gore, u prazninu stropa ili beskrajne plave visine kroz prozor i zamišljamo. Kako bi to bilo letjeti? Razvlačimo mogućnosti pred sobom, kao beskrajne vrpce snova. Letjeli bismo u vlastitim avionima, onima s krilima od željeza ili možda kao…
Svi se pitaju, a ne znaju. Pitaju se kako je to nositi teret djeteta koje treba više, a ne vide da je taj teret težak i blag u isti mah. Misle, to mora biti lijepo, kao blagoslov s neba. I jest, ali nije onaj blagoslov o kojem pričaju. To je blagoslov što peče, što pritišće,…
