Ne živim ja tek tako. Svakog jutra kad otvorim oči, ne dočekuje me samo novi dan, dočekuje me svrha. Nije to samo još jedan dan u kalendaru, to je svrha koja me vuče naprijed, kao nevidljiva sila koja osvjetljava svaki korak. Moj korak nosi težinu, a moje srce zna zašto kuca tako snažno. Jer ja…
Što li je moj Karlo skrivio? Što je to učinio, da ga život oblikuje na način na koji nije želio? Kako to da je njegova sudbina, ta tiha, teška sudbina, od njega stvorila nešto što je teško razumjeti, a još teže prihvatiti? Jer nije on, nije on kriv za to što je rođen u svijetu…
Hrabrost… riječ što zvuči poput udarca u tamnoj sobi. Svakog jutra, dok otvaram oči, čujem njen eho. Moraš biti jak, govore mi glasovi, moraš biti stijena za Karla. Njegov svijet, malen i beskrajan, treba tvoju čvrstoću, tvoju sigurnost. Ali ja nisam stijena. Nikad nisam bio. U meni se valja more, divlje i neumoljivo, prekriveno jedrima…
Ponekad, Karlo i ja legnemo na pod , krevet, kauč, ili jednostavno na hladnu zemlju. Gledamo prema gore, u prazninu stropa ili beskrajne plave visine kroz prozor i zamišljamo. Kako bi to bilo letjeti? Razvlačimo mogućnosti pred sobom, kao beskrajne vrpce snova. Letjeli bismo u vlastitim avionima, onima s krilima od željeza ili možda kao…
Svi se pitaju, a ne znaju. Pitaju se kako je to nositi teret djeteta koje treba više, a ne vide da je taj teret težak i blag u isti mah. Misle, to mora biti lijepo, kao blagoslov s neba. I jest, ali nije onaj blagoslov o kojem pričaju. To je blagoslov što peče, što pritišće,…
Pišem jer drugačije ne mogu. Ponekad imam osjećaj da su riječi sve što imam, posljednje što me drži na površini dok oko mene bjesni oluja. U meni vrije, riječi udaraju poput vjetra u olujnoj noći i kad bih ih zadržao, razbile bi me iznutra poput valova što se lome o stijene. Riječi su moji demoni…
Stajao sam pred svijetom, ogoljen do duše, dok su me pogledi sjekli poput noža koji ne ostavlja ranu na koži, već urezuje tragove po srcu. Pitali su me zašto sam odabrao ovaj put, zašto sam ostavio sve što sam gradio i kao vjetar odnijeli moju prošlost, ne shvaćajući da izbora nije bilo. Nisu razumjeli. I…
Mali čovjek nije malen po duši, već po tijelu, dijete zarobljeno u omotaču tinejdžera, s umom beskrajnim poput galaksije. U njegovim očima plamti svjetlost, ne ona koja zasljepljuje, već ona koja nježno osvjetljava skrivene kutke života, gdje se ostali boje kročiti. Ta svjetlost ne blista tek zbog svoje ljepote ,ona je poput fenjera u dubokoj…
Mi smo dvije duše koje se vječno igraju skrivača sa svijetom, svijetom što ne pita i ne razumije. Ne treba ni razumjeti , ionako prečesto griješi kad pokušava. Ali mi, mi smo prozirni jedno drugome, kao staklo koje nema potrebe za refleksijom. Moj sin, pahulja koja nikada ne pada već lebdi, učitelj ljubavi što ne…
Svi me osuđuju. Svakog dana, svaki pogled, svaka riječ nose skrivenu težinu presude. Kao da sam kriv samo zato što postojim, što se borim, što uopće dišem. Nitko se nikada nije zapitao kako mi je. Nitko nije zastao i pogledao iza maske koju nosim , maske osmijeha, tišine i neiscrpne snage. Kako se nosim sa…
