Kako je to ? Kako je to biti roditelj djeteta s teškoćama u razvoju? To je pitanje koje nitko ne postavlja naglas. A svi glume da ih zanima odgovor. Kako je to? To je kao da nosiš knjigu prepunu svetih riječi, a nitko ne želi čitati. To je kao da ti srce gori, a oni…
Postoje dani koje uokvirimo osmijehom, dani koji mirišu na kolače i svijeće, na pjesmu i dlanove koji se grle. Crveni krugovi u kalendarima, ti naši mali svjetionici sreće. Rođendani, godišnjice, prve riječi, prvi koraci, prve petice. Ti dani dolaze s balonima i odlaze s albumima. Ali postoje i oni drugi datumi. Tiši. Teži. Ne nose…
Um djeteta ograničen samo školskim znanjem ostaje poput vrtnog cvijeta u stakleniku, lijep, ali bez otpornosti i dubine korijena. Ova duboka istina lebdi nad mojim roditeljskim putovanjem poput zvijezde vodilje, osvjetljavajući stazu kojom Karlo i ja zajedno koračamo prema znanju koje nijedan udžbenik ne može obuhvatiti. Naš dom nije učionica. On je laboratorij čuda, pozornica…
Mislili smo da je ovaj svijet samo naš, utočište za nas dvojicu u prostranstvu tišine. No, s vremenom smo otkrili da nikada nismo bili sami. Naš mali svijet, za koji smo vjerovali da pripada samo nama, zapravo vrvi od života koji nas poznaje bolje nego što mi poznajemo sebe. Tamo gdje nas pozdravlja svaki list…
Srednja škola. Još jedan prag koji nas je dočekao nespremne, težak poput kamena. “Što sad?” pitam se, dok gledam papire pred sobom. Izbor koji sam napravio djeluje smiješno u očima većine. Neka nova sramota, još jedan razlog za šutnju. A ja više ne želim šutjeti. Nakon što konačno progutam gorku pilulu da sam roditelj djeteta…
Bio je to dan kao svaki drugi. Karlo nije znao, ja još manje. Njegova majka se samo okrenula i otišla. Bez riječi, bez pogleda. Zašto? Ni danas ne znam. Možda više ni ne želim znati. Jer ono što je ostavila za sobom nije bila prazna soba, nego prazno dijete. Dijete koje je tražilo mamu u…
Probudio sam se iz sna koji mi je još uvijek lebdio pred očima poput jutarnje magle nad rijekom. U tom snu, autizam nije postojao. Bio sam djed, okružen unukama koje su se smijale zvonkim glasovima. Moj sin Karlo , zdrav, običan dječak koji je odrastao bez pitanja , držao je za ruku svoju lijepu suprugu….
Dnevnik Bubija ! Zovu me Bubi, dlakavi ekspert za ljubav, lopte i lizanje. Imam četiri šape, jedan rep koji ne može prestati mahati i jednog najfantastičnijeg čovjeka koji se zove Karlo! Ljudi često šapuću oko mog Karla. Kažu “autizam” kao da je to nešto što…
Ukrašavamo drvo jajima, i nadamo se početku nečega novoga. Lijepoga. Zrak miriše na vlagu i pepeo stare zime. Ne vidi se, ali se osjeti , u zemlji koja se još drži snova, u lišću koje nije ni izraslo, a već zna gdje treba biti. U tišini jutra čuje se prvo pucketanje. Negdje iz dubine kore,…
Nema tu velikih početaka. Samo jutra, teška i sumorna, kao da nose teret svih prethodnih dana. Uglavnom umorna. Ponekad krenu budilicom, ponekad bez nje, jer me probudi kašalj iz susjedne sobe ili ona duga, gusta odsutnost zvuka koja traje predugo, pa mi srce stane sekundu previše, kao da je smrt prišla blizu da bi opipala…
