Postoje uspomene koje ne nestaju. Dolaze nenadano, kao da sam u njih ušao prije nego što sam otvorio oči. Miris kiše što ulazi kroz prozor postaje ruka, nježno dira vrat i moje tijelo pamti kako je biti dijete. Dim drva u kuhinji nije samo dim, on je vrijeme što se uspravlja u svjetlost i pada…
Kada padne noć i sve se smiri, kroz glavu mi promiče misao poput nježnog šapata vjetra: jesmo li Karlo i ja stvarno sami? U toj tišini koja obavija svijet poput svilenog vela, odgovor dolazi tiho, ali sigurno, kao topli zagrljaj, nismo. Nikada nismo bili. Sve oko nas vrvi životom koji diše vlastitim ritmom. Sobom leti…
Život, taj tihi ples u prašini zaboravljenih koraka, miriše na vlažnu zemlju nakon kiše. Život nije samo niz dana koji se nižu poput iskidanih vlakana na staroj tkanini vremena, gruboj i hrapavoj pod prstima. On je osjećaj, nježan poput dodira paučine na jutarnjoj travi, svilenkaste i ljepljive, kao kad nekome trebaš, kao kad si neizostavan…
Kažu da svatko ima svoj put. Ja nisam odmah našao svoj. Godinama sam hodao nekim čudnim koridorom koji me nije prepoznavao. Mirisao je na tuđe odluke, na prašinu i stare kompromise. Kao da sam krenuo u tuđem smjeru samo zato što je tako izgledalo ispravno. I nisam se usudio reći da sam izgubljen. Mislio sam…
Na Badnju večer svijet se ne gasi. On se povuče u sebe, kao čovjek koji zna da bi svaka riječ bila suvišna. Kao da se na trenutak skloni od vlastite buke, od svega što je morao biti tijekom godine, i dopusti si da samo postoji, bez obrane. Vrijeme tada uspori hod. Ne iz umora, nego…
Božić se ne približava ravno. Ne dolazi kalendarom ni datumom. On se uvuče. Uđe u kuću kroz pukotine, kroz kasniji mrak, kroz tišinu koja se zadrži u sobi kad se ugasi svjetlo. Uđe u tijelo prije nego u misao. I tada svi nešto očekujemo, iako rijetko znamo reći što. Govorimo, čudo. Govorimo, nada. A zapravo…
Ja sam drvo. Korijeni mi piju tamu, onu staru, prije svjetlosti. Deblo mi je kronika što diše, svaki prsten ožiljak pretvoren u mudrost, svako pucanje pod olujom novo rođenje. Nisam samo drvo. Ja sam arhiv dodira, čuvar šutnji koje nemaju gdje drugdje. A onda je stigao on. Dječak sa šutnjom težom od kamena, očima punim…
Možda jednog dana, kroz par godina, dobit ću ga. Papir. Ležat će na stolu kao strano tijelo, hladan, ravan, pun riječi koje se slažu u rečenice što mi zvuče kao jezik koji nisam naučio. Poziv za vojsku. Slova će biti uredna, pečat jasan, ali smisao? Smisao će mi izmicati poput sjene koja bježi pred svjetlom….
Postoje svjetovi koji se ne vide golim okom. Svjetovi gdje brojevi plešu u savršenim koreografijama, gdje zvuk ima boju, a miris ima ritam. U takvom svijetu živi Karlo, petnaestogodišnjak čije su ruke naučile govoriti ono što usta često ne mogu. Kroz rezanje, miješanje, kuhanje. Kroz jezik kuhinje koji ne laže, ne osuđuje i ne mijenja…
Ptičica je sjedila na grani javora, kao svako jutro, promatrajući ritual ljudskog života ispod sebe. Gradski trg bio je pozornica gdje se svakoga dana odvijala ista predstava, ljudi koji se susreću, grle, smiju, razmjenjuju riječi poput darova. Njihovi glasovi stvarali su simfoniju pripadanja, neuređenu, ali toplu, poput gnijezda spletenog od tisuću grančica. Ali bilo je…
