Ja sam drvo. Korijeni mi piju tamu, onu staru, prije svjetlosti. Deblo mi je kronika što diše, svaki prsten ožiljak pretvoren u mudrost, svako pucanje pod olujom novo rođenje. Nisam samo drvo. Ja sam arhiv dodira, čuvar šutnji koje nemaju gdje drugdje. A onda je stigao on. Dječak sa šutnjom težom od kamena, očima punim…
Možda jednog dana, kroz par godina, dobit ću ga. Papir. Ležat će na stolu kao strano tijelo, hladan, ravan, pun riječi koje se slažu u rečenice što mi zvuče kao jezik koji nisam naučio. Poziv za vojsku. Slova će biti uredna, pečat jasan, ali smisao? Smisao će mi izmicati poput sjene koja bježi pred svjetlom….
Postoje svjetovi koji se ne vide golim okom. Svjetovi gdje brojevi plešu u savršenim koreografijama, gdje zvuk ima boju, a miris ima ritam. U takvom svijetu živi Karlo, petnaestogodišnjak čije su ruke naučile govoriti ono što usta često ne mogu. Kroz rezanje, miješanje, kuhanje. Kroz jezik kuhinje koji ne laže, ne osuđuje i ne mijenja…
Ptičica je sjedila na grani javora, kao svako jutro, promatrajući ritual ljudskog života ispod sebe. Gradski trg bio je pozornica gdje se svakoga dana odvijala ista predstava, ljudi koji se susreću, grle, smiju, razmjenjuju riječi poput darova. Njihovi glasovi stvarali su simfoniju pripadanja, neuređenu, ali toplu, poput gnijezda spletenog od tisuću grančica. Ali bilo je…
Postoje svjetovi koji se ne vrte oko sunca. Oni imaju svoje zakone, svoje plime, svoje tišine. I kad se jednom nađeš u orbiti takvog svijeta, shvatiš da si svjedok čuda koje ne traži objašnjenje, nego prisutnost. Svaka osoba s autizmom nosi svoj vlastiti svemir. Ne onaj koji se promatra teleskopom, nego onaj koji se osjeća…
Postoji trenutak kada tijelo prije uma shvati, ovdje ne pripadam. To nije spoznaja koja dolazi riječima. Ona urasta u tebe kao trn, polako, neizbježno, dok ne osjetiš kako krvariš iznutra. Osjećaš je u kostima koje su odjednom pretvrde za tvoju kožu. U ritmu srca koje tuče kontra sa svijetom. U disanju koje je postalo svjesno,…
Molimo se iz očaja. Kada nas život stegne toliko da srce postane kamen u grudima, kada sve putanje nestanu kao tragovi u pijesku pred plimom. Molimo se. Ne iz navike. Ne iz naslijeđene pobožnosti. Iz čiste, gole potrebe za zrakom. Molitva je posljednji dah onoga koji tone. Postoje trenuci koji te slome na način da…
U tišini koja prekriva svijet, postoji mladić koji čuje simfoniju koju drugi ne razumiju. Njegova igra počinje tihim šapatom povjetarca, što mu miluje kosu poput odsutnih majčinih prstiju. Oči mu se zatvaraju, a lice okreće nebu, tamo gdje vjetar rađa svoje najljepše melodije. Od malih nogu bio je drugačiji. Pronalazio je mir u šapatu lišća,…
Postoje ljudi koji godinama lutaju kroz vlastiti život kao kroz tuđu kuću, ne znajući gdje je prekidač za svjetlo. Ovaj čovjek bio je takav, hodao je kroz dane s prazninom u prsima, s tihim osjećajem da mu nešto ključno izmiče, neka temeljna nota koja bi njegovoj melodiji dala smisao. Dok nije shvatio da ta nota…
U prostoru između otkucaja srca, gdje se rađaju tajne što teku kroz krv poput rastopljenog zlata, Karlo i Bubi žive svoju priču. Ne žive je riječima. Ne žive je pokretima. Njihova priča pleše na nevidljivim nitima koje vibriraju između njihovih rebara, stvarajući simfoniju koju mogu osjetiti samo oni. Dvije duše u jednom dahu. Kada se…
