Čuda su ptice koje ne priznaju grane, njihov let nije samo negacija gravitacije nego i prkos našem nespretnom jeziku. Nisu to ptice koje možeš imenovati , više sjenke što prolaze kroz treptaj oka, bljesak na rubu uma. Tko im vjeruje, ne zove ih imenom; on s njima diše, gradi gnijezda od krhotina svojih snova i…
Povjerenje je nit od svjetlosti, gotovo nevidljiva, a opet napeta poput strune koja spaja dva svijeta. To nije stvar odluke, već trenutak , onaj kada pogled zaluta dalje od riječi, dublje od osmijeha, i osjeti nešto što riječi ne mogu obuhvatiti. Darovati nekome povjerenje znači predati mu nevidljivu kartu do najskrovitijih dijelova sebe, onih koji…
Kad pomislim na Božić iz djetinjstva, srce mi zadrhti, kao da se u tom trenutku otvara prolaz u neki paralelni svijet. Sjećam se tih dana kada je zrak bio oštar poput britve, a miris svježih kolača lebdio kućom poput nevidljivog pokrivača koji je obavijao sve živo. Ta kuća, ispunjena toplinom koja nije dolazila od vatre…
Ima dana kada je zrak toliko gust da me guši, kada me vlastita tišina zarobljava, prisiljavajući me da ostanem nijem. Riječi postaju beskorisne, prazne i nemoćne; svaka pokušava izreći nešto važno, a nijedna ne uspijeva. Ali onda, iz dubine tišine, dolazi zvuk , surov, iskren, razgolićen. Muzika. Nema tu laži. Gitare režu, paraju misli poput…
Božić je na pragu, a s njim dolazi i ono tiho, gotovo neizrecivo čekivanje nečega posebnoga , čuda, makar malenoga, nejasnoga oblika. Ne znamo točno što čekamo, ali osjećamo da bi se moglo dogoditi. Kao da zrak titra nekom nevidljivom melodijom, pun slutnje i nade, ispunjen svjetlucavim nitima koje nježno vežu naše snove s nečim…
Kao što jutarnja rosa miluje latice tek procvjetalog cvijeta, tako ljubav pronalazi najskrivenije kutke moje duše. Dok promatram kako svjetlost zore prelama svoje boje kroz prozorsko staklo, pitam se: što nas tjera da volimo? Je li to šapat u snovima, nejasna nit što povezuje zvijezde i ljude? Ili možda nešto još jednostavnije , potreba da…
Opet se emocije pretvaraju u nemilosrdne tirane, nasrćući na moj razum poput razuzdane rijeke što ruši brane logike. Srce mi igra partiju šaha protiv uma, ali pravila su izmijenjena , kraljica strasti vodi igru, a pijuni su nade koje padaju jedna za drugom. Sjedim, zarobljen u tom kovitlacu, dok mi osjećaji ne daju disati. Kao…
S čime od svijeta da se branim? Misao mi odjekuje dok kročim kroz šumu prekrivenu maglom, gdje stabla šapuću starinske tajne. Jesam li poput potoka koji uporno teče unatoč kamenju koje ga usporava, ili nalik boru koji se, visok i usamljen, brani svojim smolastim suzama? Potok se brani kretanjem, stalnim bijegom od svega što ga…
Ponekad se pitam, zašto bi itko želio ponijeti sjećanja iz prošlih života? Kao da nam ovaj nije dovoljno kompliciran. Budi se beba, nevina i krhka, a već nosi torbu punu tereta: ljubavi koje su nestale, pogrešaka koje ne može ispraviti i obećanja koja je zaboravila. Umjesto da plače zbog gladi, ona leži u tišini, zureći…
