Hodala je tiho, korakom koji nije remetio svijet. Kao da je pripadala nekom drugom vremenu, nekom drugom prostoru, onom u kojem se snovi i stvarnost ne sukobljavaju, nego se prepliću. Tlo pod njenim nogama bilo je prolazno, poput magle koja se raspršuje na suncu. Nije ga osvajala, nije ga tražila , samo je prolazila, ostavljajući…
Ona je bila poput mjeseca , svijetlila je, ali nikad potpuno. Dio nje uvijek je bio sakriven, ne zato što se bojala biti viđena, već zato što je znala da njezinu istinu svijet ne može podnijeti. Bila je zagonetka, tiha oluja unutar koje su se sudarali svjetlost i tama, snovi i strahovi. Nije pripadala nikome,…
Dodir. Oluja što gori pod kožom, svjetlost i tama, vatra i spokoj. On je krik koji ne treba glas, čežnja koja ne traži objašnjenje. Njime se ljubi, njime se moli, njime se ostavlja trag. Jer što smo, ako ne bića gladna dodira? Ako ne možemo osjetiti drugoga, kako znati da smo živi? Postoje dodiri što…
Nasmiješi se svijetu, s trunkom dobrote i tragom gorčine, jer u tom osmijehu leži tajna oprosta, ne one uzvišene, blještave milosti, već oprosta koji diše, znoji se i posrće, a opet se smiješi. To je osmijeh koji stane između dva otkucaja srca, između dvije tišine, kao ptica uhvaćena u trenutku leta. Dok promatraš nesavršenstvo života,…
Čudo. Kažu, događa se onima koji čekaju, ali koliko dugo? Svaki dan gledam kroz prozor kao čuvar na straži, iščekujem to prokleto čudo kao poštar koji kasni već tjednima. U glavi, naravno, vrtim velike slike , možda dolazi nešto što će sve promijeniti, neka božanska intervencija u ovu melodramu svakodnevice. Ali dan za danom prolazi,…
Ovo mjesto, ovaj san koji zovemo stvarnošću, živi u našim mislima poput paukove mreže razapete među trepavicama. Koračamo njegovim ulicama, opipavamo zidove izgrađene od naših sjećanja i vjerujemo da smo budni. Ali budnost je krhka, poput papira natopljenog kišom, na kojem riječi blijede prije nego ih uspijemo pročitati. U ovom svijetu tuga ima svoje ime…
Suze nisu samo kapi, one su tihi šapat duše, nevidljiva tjeskoba koja razbija mir i pretvara se u vječnost. Svaka suza nosi sa sobom cijeli svemir , bol, nježnu nadu, snagu da se opstane. Kad padnu, nisu znak poraza, već otkupljenja, tišina koja govori, tuga koja ne treba riječi. One su potoci koji izviru iz…
U sjenama ovog svijeta, gdje šapat ubija istinu, žive oni koji od riječi prave oružje, a od laži dom. Njihova hrabrost nije hrabrost, već bolest jezika, gladna potreba da oblikuju svijet prema vlastitim strahovima i slabostima. To su tvorci otrovnih legendi, tkalci paučine koja guši ime, razbija karakter i drobi postojanje. Njihove riječi nisu samo…
Glava mi je puna nemira, kao da se roj nevidljivih stvorenja nastanio u njoj, ne dajući mi ni trenutak predaha. Sve što zamislim, sve što pokušam dokučiti, bježi mi, kao da se svijet uroti protiv mojih misli. Lutam u krugovima, sudaram se s nevidljivim zidovima, a negdje u dubini vlastitog uma čujem podsmijeh razuma koji…
Te nevidljive niti koje povezuju svijet, kao mreža paučine rasprostrta između krošanja drveća, svaka nit treperi na dodir nečega neuhvatljivog, tajnovitog, što se možda nikad neće vidjeti očima, ali osjeti u dubini bića. Svaka kap rose u zoru nije samo kap, već šapat svemira, poruka što putuje s kraja na kraj svijeta. Možda negdje, dok…
