Dajem ga. Predajem ga. Šaljem ga čim dalje, preko granica poznatog, na put bez odredišta. Kamo? Nije važno. Samo da ode, da ne bude ovdje, među rukama koje ne znaju njegovu težinu, među riječima koje mu nikada nisu pripadale. Moje srce više nije ovdje, a možda ga nikada nije ni bilo. Kad odlazi, svijet…
Ljubav je teška. Teška. Kao da nosiš nebo u džepu, a nebo se ne da sakriti. Teža od tri tovara kamenja koja se vuku uz strmu i bespoštednu uzbrdicu, bez predaha, bez olakšanja, dok noge posrću pod njenim bremenom. Govore da s vremenom postaje lakša, da se može oblikovati, ublažiti, pretopiti u nešto blaže i…
U svijetu u kojem koraci odjekuju poput praznih limenki bačenih niz vjetrovite ulice, oni koji vjeruju u ljubav i žive za nju postaju klaunovi, sjajne, šarene pojave u tužnom cirkusu stvarnosti. Jer što je ljubav ako ne posljednji naivni osmijeh u licu beskrajnog cinizma? Ako ne ruka ispružena prema nebu dok kiša pada, dok se…
Zamisli svijet u kojem boje nisu zarobljene u vidu, već ih osjećamo pod prstima, u nosnicama, na jeziku. Gdje se plava ne prepoznaje očima, već dodirom hladnog jutra na koži, gdje crvena nije samo odsjaj na zidu, nego pulsiranje pod jagodicama prstiju, ritam krvi koja grabi kroz vene, uzdrhtali trenutak prije poljupca. Šetamo ulicom i…
Hodala je tiho, korakom koji nije remetio svijet. Kao da je pripadala nekom drugom vremenu, nekom drugom prostoru, onom u kojem se snovi i stvarnost ne sukobljavaju, nego se prepliću. Tlo pod njenim nogama bilo je prolazno, poput magle koja se raspršuje na suncu. Nije ga osvajala, nije ga tražila , samo je prolazila, ostavljajući…
Ona je bila poput mjeseca , svijetlila je, ali nikad potpuno. Dio nje uvijek je bio sakriven, ne zato što se bojala biti viđena, već zato što je znala da njezinu istinu svijet ne može podnijeti. Bila je zagonetka, tiha oluja unutar koje su se sudarali svjetlost i tama, snovi i strahovi. Nije pripadala nikome,…
Dodir. Oluja što gori pod kožom, svjetlost i tama, vatra i spokoj. On je krik koji ne treba glas, čežnja koja ne traži objašnjenje. Njime se ljubi, njime se moli, njime se ostavlja trag. Jer što smo, ako ne bića gladna dodira? Ako ne možemo osjetiti drugoga, kako znati da smo živi? Postoje dodiri što…
Nasmiješi se svijetu, s trunkom dobrote i tragom gorčine, jer u tom osmijehu leži tajna oprosta, ne one uzvišene, blještave milosti, već oprosta koji diše, znoji se i posrće, a opet se smiješi. To je osmijeh koji stane između dva otkucaja srca, između dvije tišine, kao ptica uhvaćena u trenutku leta. Dok promatraš nesavršenstvo života,…
Čudo. Kažu, događa se onima koji čekaju, ali koliko dugo? Svaki dan gledam kroz prozor kao čuvar na straži, iščekujem to prokleto čudo kao poštar koji kasni već tjednima. U glavi, naravno, vrtim velike slike , možda dolazi nešto što će sve promijeniti, neka božanska intervencija u ovu melodramu svakodnevice. Ali dan za danom prolazi,…
Ovo mjesto, ovaj san koji zovemo stvarnošću, živi u našim mislima poput paukove mreže razapete među trepavicama. Koračamo njegovim ulicama, opipavamo zidove izgrađene od naših sjećanja i vjerujemo da smo budni. Ali budnost je krhka, poput papira natopljenog kišom, na kojem riječi blijede prije nego ih uspijemo pročitati. U ovom svijetu tuga ima svoje ime…
