Šutnja reže. Reže kao staklo u crijevima. Reže dok ne ostane samo pepeo riječi. To nije tišina mira, već tišina koja izjeda. Koja grize iznutra. Ostavlja tragove na srcu, na tijelu. U očima koje ne spavaju. U rukama koje drhte. U mislima koje ne prestaju. Prešutiš bol , ne nestane. Samo se zakopa dublje. Uvuče…
Prošlost je teška i uporna. Kao rijeka koja se povlači, ali ostavlja tragove mulja na obali, ona nas sapliće svojim nevidljivim rukama. Koračamo, misleći da smo slobodni, a onda iznenada osjetimo njen stisak, hladan i neumoljiv. Nije to uvijek bol, ponekad je samo tiho, uporno podsjećanje na ono što je moglo biti drugačije, na riječi…
Čežnja je nevidljiva nit što povezuje čovjeka s onim što mu je izmaklo. Tajna sila koja ga drži budnim u dugim noćima, tjera ga da osluškuje vjetar, da traži odjek vlastitih misli u zvuku kiše. Neki će reći da je to ludost. Drugi će samo kimnuti glavom i šutjeti , jer znaju. Nije svima dana…
Svaka duša, u svojoj suštini, poznaje mir, taj tihi, nepromjenjivi sklad unutar čovjeka. Kao korijen drveta, neometen vjetrovima iznad, tako i mir, u svojoj suštini, ostaje nepromijenjen. Ipak, kad nemir iznenada poremeti taj mir, kada se unutarnji pejzaž zamrači, tu se javlja glas ega. To je onaj tihi tiranin, nevidljiv, ali snažan, koji nas tjera…
Zlo se ne može ubiti. Možeš odsjeći ruku koja je zgriješila, ali zlo ne stanuje u ruci, kao što vjetar ne pripada krošnji drveta koje povija. Možeš ugasiti život, ali zlo ne umire s tijelom. Ono ostaje, lebdi u zraku, taloži se u zidovima soba gdje su donesene presude, šapuće kroz pucketanje svijeća i sjene…
Nije tišina, to je zvuk vlastitog srca kako udara o rebra, poput čekića koji zabija lijes od kojeg ne mogu pobjeći. Svake večeri sjedim za stolom s dva tanjura. Jedan punim, drugi ostavljam praznim. Čekam dok hrana ne postane hladna. Eto koliko dugo treba da shvatiš, nema nikoga. Ona nema miris, ima okus, poput željeza…
Dajem ga. Predajem ga. Šaljem ga čim dalje, preko granica poznatog, na put bez odredišta. Kamo? Nije važno. Samo da ode, da ne bude ovdje, među rukama koje ne znaju njegovu težinu, među riječima koje mu nikada nisu pripadale. Moje srce više nije ovdje, a možda ga nikada nije ni bilo. Kad odlazi, svijet…
Ljubav je teška. Teška. Kao da nosiš nebo u džepu, a nebo se ne da sakriti. Teža od tri tovara kamenja koja se vuku uz strmu i bespoštednu uzbrdicu, bez predaha, bez olakšanja, dok noge posrću pod njenim bremenom. Govore da s vremenom postaje lakša, da se može oblikovati, ublažiti, pretopiti u nešto blaže i…
U svijetu u kojem koraci odjekuju poput praznih limenki bačenih niz vjetrovite ulice, oni koji vjeruju u ljubav i žive za nju postaju klaunovi, sjajne, šarene pojave u tužnom cirkusu stvarnosti. Jer što je ljubav ako ne posljednji naivni osmijeh u licu beskrajnog cinizma? Ako ne ruka ispružena prema nebu dok kiša pada, dok se…
Zamisli svijet u kojem boje nisu zarobljene u vidu, već ih osjećamo pod prstima, u nosnicama, na jeziku. Gdje se plava ne prepoznaje očima, već dodirom hladnog jutra na koži, gdje crvena nije samo odsjaj na zidu, nego pulsiranje pod jagodicama prstiju, ritam krvi koja grabi kroz vene, uzdrhtali trenutak prije poljupca. Šetamo ulicom i…
