Postoje trenuci kada se riječi povuku u sjenke, kao plašljiva bića pred nečim većim od njih. U takvim trenucima ljubav ne govori , ona se ispisuje. Ne perom, ne tintom, već kožom na koži, prstima koji poznaju putove starije od svakog jezika. U dodiru se rađaju rečenice koje nitko drugi ne može pročitati, neponovljive i…
Padala je onog dana kada su mi rekli da ne trebam biti ovdje. Nebo se rastvorilo tiho, bez srdžbe, kao stari plašt koji više nikome ne treba. Kiša se slijevala niz grad, neumoljiva. Tražila je nešto izgubljeno, prisjećajući se, preklinjući. Tiho se uvlačila pod strehe, crtala tajne po zatvorenim prozorima. Klizila je niz drvo kao…
Vrijeme je neuhvatljivo biće koje luta našim danima, sakriveno u sjenama riječi i pukotinama pogleda. Ono ne prolazi, nego mijenja oblike, pretvara se u glazbu kiše, u tišinu koja čeka iza zatvorenih vrata. Kada ga pokušamo zadržati, pobjegne, ostavljajući za sobom samo eho vlastitog postojanja. Poput mačke koja tiho nestane iz sobe. Ponekad mi…
Tiho, poput daha zemlje nakon ljetne kiše, duga se rađa na obzorju. Nebo puca, svjetlost curi kroz ranu od oblaka. Ljubičasta se rasprskava poput školjke koja šapće o moru koje nikad nije vidjela. Crvena se prelijeva kao krv prolivena u nekom starom snu. Žuta treperi poput smijeha koji se guši u sjećanju. Kažu da treba…
Ponekad me pitaju, onako sumnjičavo, s tihim podsmijehom u uglu usana, zašto pišem ovako ogoljeno. Zašto u svakom retku ima toliko tuge, toliko bola? Znaju oni odgovor, osjećam to u načinu na koji skreću pogled, ali ga se boje izreći naglas. Jer nije lako. Nije lako priznati da svi u sebi nosimo isti plamen, da…
Poruke u boci nisu samo glasnici, one su tragovi prstiju nagrizlih od soli, nespretno zapečaćeni pokušaji da se nešto sačuva, makar samo od zaborava. Listovi papira, sklupčani poput iskrivljenih krila kukaca, čekaju struju da ih povede prema nepoznatim obalama. Neke od njih nose jasno ispisanu adresu, kao strelice usmjerene prema svjetioniku. Druge su prepuštene moru,…
Umoran sam. Od praštanja i opraštanja, od tih tihih odricanja koja prstima raspršuju pepeo umjesto da zapale novi plamen.Od očekivanja koja nestaju poput vlati trave pod olujnim nebom.Od uzaludnih maštanja, koja ne umiru naglo, već tinjaju poput krijesnica u daljini, sve dok ih noć ne proguta. Najviše sam umoran od čekanja.Od toga da se ljubav…
Za njih koje vjetrovi lome,mrak sakriva,a one iznutra svijetle
Karma nije kazna niti milost. Ona ne bira strane, ne zastaje da razmisli. Ne osvećuje se, ne prašta, samo uzima ono što joj pripada. Kao vjetar koji odnosi suho lišće, kao rijeka koja se izlije iz korita i pohlepno odnese sve što su ljudi neoprezno sagradili na njezinoj obali. Gledao sam ih kako se smiju…
Bio je čovjek satkan od tišine, od osmijeha koji su bili tek sjenke prošlih nada. Svijet mu nije davao mnogo , tek razočaranja i gorke uspomene, ali on je i dalje vjerovao, prkosio sudbini svojom tihom upornošću. I onda , ona. Upoznao ju je jednog proljetnog jutra, kad je grad mirisao na kišu i vlažno…
