Umoran sam. Od praštanja i opraštanja, od tih tihih odricanja koja prstima raspršuju pepeo umjesto da zapale novi plamen.Od očekivanja koja nestaju poput vlati trave pod olujnim nebom.Od uzaludnih maštanja, koja ne umiru naglo, već tinjaju poput krijesnica u daljini, sve dok ih noć ne proguta. Najviše sam umoran od čekanja.Od toga da se ljubav…
Za njih koje vjetrovi lome,mrak sakriva,a one iznutra svijetle
Karma nije kazna niti milost. Ona ne bira strane, ne zastaje da razmisli. Ne osvećuje se, ne prašta, samo uzima ono što joj pripada. Kao vjetar koji odnosi suho lišće, kao rijeka koja se izlije iz korita i pohlepno odnese sve što su ljudi neoprezno sagradili na njezinoj obali. Gledao sam ih kako se smiju…
Bio je čovjek satkan od tišine, od osmijeha koji su bili tek sjenke prošlih nada. Svijet mu nije davao mnogo , tek razočaranja i gorke uspomene, ali on je i dalje vjerovao, prkosio sudbini svojom tihom upornošću. I onda , ona. Upoznao ju je jednog proljetnog jutra, kad je grad mirisao na kišu i vlažno…
Šutnja reže. Reže kao staklo u crijevima. Reže dok ne ostane samo pepeo riječi. To nije tišina mira, već tišina koja izjeda. Koja grize iznutra. Ostavlja tragove na srcu, na tijelu. U očima koje ne spavaju. U rukama koje drhte. U mislima koje ne prestaju. Prešutiš bol , ne nestane. Samo se zakopa dublje. Uvuče…
Prošlost je teška i uporna. Kao rijeka koja se povlači, ali ostavlja tragove mulja na obali, ona nas sapliće svojim nevidljivim rukama. Koračamo, misleći da smo slobodni, a onda iznenada osjetimo njen stisak, hladan i neumoljiv. Nije to uvijek bol, ponekad je samo tiho, uporno podsjećanje na ono što je moglo biti drugačije, na riječi…
Čežnja je nevidljiva nit što povezuje čovjeka s onim što mu je izmaklo. Tajna sila koja ga drži budnim u dugim noćima, tjera ga da osluškuje vjetar, da traži odjek vlastitih misli u zvuku kiše. Neki će reći da je to ludost. Drugi će samo kimnuti glavom i šutjeti , jer znaju. Nije svima dana…
Svaka duša, u svojoj suštini, poznaje mir, taj tihi, nepromjenjivi sklad unutar čovjeka. Kao korijen drveta, neometen vjetrovima iznad, tako i mir, u svojoj suštini, ostaje nepromijenjen. Ipak, kad nemir iznenada poremeti taj mir, kada se unutarnji pejzaž zamrači, tu se javlja glas ega. To je onaj tihi tiranin, nevidljiv, ali snažan, koji nas tjera…
Zlo se ne može ubiti. Možeš odsjeći ruku koja je zgriješila, ali zlo ne stanuje u ruci, kao što vjetar ne pripada krošnji drveta koje povija. Možeš ugasiti život, ali zlo ne umire s tijelom. Ono ostaje, lebdi u zraku, taloži se u zidovima soba gdje su donesene presude, šapuće kroz pucketanje svijeća i sjene…
Nije tišina, to je zvuk vlastitog srca kako udara o rebra, poput čekića koji zabija lijes od kojeg ne mogu pobjeći. Svake večeri sjedim za stolom s dva tanjura. Jedan punim, drugi ostavljam praznim. Čekam dok hrana ne postane hladna. Eto koliko dugo treba da shvatiš, nema nikoga. Ona nema miris, ima okus, poput željeza…
