Kada sam posljednji put osjetio težinu pisma u rukama? Kada sam posljednji put prstima prešao preko papira, znajući da je netko drugi, negdje daleko, učinio isto? U ovom svijetu beskrajnih obavijesti i brzih poruka, tražim nekoga za staromodno dopisivanje , isključivo kroz pisma. Dok svi ostali jure za najbržim načinom komunikacije, moje srce žudi za…
U Pjesmi, gdje je Bog zaboravio da bi te meni dao Sreo sam je u Pjesmi. Ne u riječi, ni u zvuku nego u onoj pauzi kad flauta zastane da udahne, u tišini između dvije kapi kiše na prozorskom staklu. Tamo gdje nitko ne živi osim nje. I mene, kad zaboravim na svijet pa se…
Nekad me usred običnog dana, između dva zalogaja ručka ili dok čekam zeleno na semaforu, pogodi sjećanje na nekoga. Naglo. Bez trunke upozorenja. Prijatelj iz srednje škole. Stara prijateljica. Rođak kojeg nisam vidio godinama. Odakle sad to? Postoji ta misao da kad nam netko bez najave upadne u misli, njegova duša zapravo traži našu molitvu…
Ljubav je… pa kako da to napišem, a da ne slažem? Kako da je opišem, a da ne pojednostavim? Možda je najbolje reći , ljubav je ona što uvijek dolazi bez najave, a nikada ne odlazi bez posljedica. Nije ona definicija u udžbeniku, nije slika u romantičnom filmu, nije čak ni srce na poruci. Ona…
(iℏγ^μ∂_μ – mc)ψ = 0) Diracova jednadžba , niz simbola koji ne zna kako voljeti, ali zna što znači biti nerazdvojan. U svijetu čestica, postoje one koje, jednom spojene, ostaju povezane zauvijek. Bez konca. Bez dodira. Bez vremena , osim onog što mjeri sat na ruci koju više ne držiš. Možda je i ljubav nešto…
Danas me riječ zaustavila poput ptice koja nenajavljena slijeće na rame. Nije bila ni bučna ni izgovorena s uvjerenjem, ali nosila je težinu sumnje zamotane u kompliment. Kao da je netko s dna tišine izvadio školjku pitajući, “Da li to zaista pišeš?“ A jest. Moj potpis stoji tamo, poput ožiljka na dlanovima koji pišu ono…
U tišini jutra, stojimo pred prozorom. Zrak još miruje, gust od sna. Svjetlost razbija tamu poput pradavnog koplja istine, probijajući se do naših duša. Osjećam kako mi srce bubnja drevnim ritmom, istim onim koji je odzvanjao u prsima prvih ljudi dok su, zagrljeni strahom i nadom, promatrali kako mrak uzmiče pred jutrom.Strah i nada. Kao…
Ponekad se pitam tko je zapravo taj stručnjak za samouništenje koji živi u mojoj glavi. Taj nepozvani guru negativnosti koji komentira svaki moj potez, odluku i misao. Ujutro me budi s entuzijazmom propale lutrije: “Bravo ti! Opet si žrtvovao san Bogu interneta. Bit će ovo divan dan pun zijevanja i kofeina, jedva čekam!” A prije spavanja? “Hajde da maratoniziramo…
Kad su bogovi stvarali čovjeka, najveću šalu ostavili su za kraj, darovali su nam dar da sve razumijemo osim sebe. Ispalo je to genijalno, stvorili su stvorenje koje može živjeti u zabludi s takvom strašću da mu ni stvarnost ne može parirati. Od kad je svijeta i vijeka, ljudi umišljaju svašta da su, pametni, sretni,…
Ljubav miriše na vatru. Na plamen koji guta zrak između dvoje ljudi, dok im srca tuku u ritmu koji nijedna kiša ne može smiriti. Na prste koji se traže u mraku, na kožu užarenu, kao da nije stvorena za ništa osim tog dodira. Miriše na dim, ali onaj koji jedva pronalazi put, što ostaje u…
