U tišini jutra, stojimo pred prozorom. Zrak još miruje, gust od sna. Svjetlost razbija tamu poput pradavnog koplja istine, probijajući se do naših duša. Osjećam kako mi srce bubnja drevnim ritmom, istim onim koji je odzvanjao u prsima prvih ljudi dok su, zagrljeni strahom i nadom, promatrali kako mrak uzmiče pred jutrom.Strah i nada. Kao…
Ponekad se pitam tko je zapravo taj stručnjak za samouništenje koji živi u mojoj glavi. Taj nepozvani guru negativnosti koji komentira svaki moj potez, odluku i misao. Ujutro me budi s entuzijazmom propale lutrije: “Bravo ti! Opet si žrtvovao san Bogu interneta. Bit će ovo divan dan pun zijevanja i kofeina, jedva čekam!” A prije spavanja? “Hajde da maratoniziramo…
Kad su bogovi stvarali čovjeka, najveću šalu ostavili su za kraj, darovali su nam dar da sve razumijemo osim sebe. Ispalo je to genijalno, stvorili su stvorenje koje može živjeti u zabludi s takvom strašću da mu ni stvarnost ne može parirati. Od kad je svijeta i vijeka, ljudi umišljaju svašta da su, pametni, sretni,…
Ljubav miriše na vatru. Na plamen koji guta zrak između dvoje ljudi, dok im srca tuku u ritmu koji nijedna kiša ne može smiriti. Na prste koji se traže u mraku, na kožu užarenu, kao da nije stvorena za ništa osim tog dodira. Miriše na dim, ali onaj koji jedva pronalazi put, što ostaje u…
Postoje trenuci kada se riječi povuku u sjenke, kao plašljiva bića pred nečim većim od njih. U takvim trenucima ljubav ne govori , ona se ispisuje. Ne perom, ne tintom, već kožom na koži, prstima koji poznaju putove starije od svakog jezika. U dodiru se rađaju rečenice koje nitko drugi ne može pročitati, neponovljive i…
Padala je onog dana kada su mi rekli da ne trebam biti ovdje. Nebo se rastvorilo tiho, bez srdžbe, kao stari plašt koji više nikome ne treba. Kiša se slijevala niz grad, neumoljiva. Tražila je nešto izgubljeno, prisjećajući se, preklinjući. Tiho se uvlačila pod strehe, crtala tajne po zatvorenim prozorima. Klizila je niz drvo kao…
Vrijeme je neuhvatljivo biće koje luta našim danima, sakriveno u sjenama riječi i pukotinama pogleda. Ono ne prolazi, nego mijenja oblike, pretvara se u glazbu kiše, u tišinu koja čeka iza zatvorenih vrata. Kada ga pokušamo zadržati, pobjegne, ostavljajući za sobom samo eho vlastitog postojanja. Poput mačke koja tiho nestane iz sobe. Ponekad mi…
Tiho, poput daha zemlje nakon ljetne kiše, duga se rađa na obzorju. Nebo puca, svjetlost curi kroz ranu od oblaka. Ljubičasta se rasprskava poput školjke koja šapće o moru koje nikad nije vidjela. Crvena se prelijeva kao krv prolivena u nekom starom snu. Žuta treperi poput smijeha koji se guši u sjećanju. Kažu da treba…
Ponekad me pitaju, onako sumnjičavo, s tihim podsmijehom u uglu usana, zašto pišem ovako ogoljeno. Zašto u svakom retku ima toliko tuge, toliko bola? Znaju oni odgovor, osjećam to u načinu na koji skreću pogled, ali ga se boje izreći naglas. Jer nije lako. Nije lako priznati da svi u sebi nosimo isti plamen, da…
Poruke u boci nisu samo glasnici, one su tragovi prstiju nagrizlih od soli, nespretno zapečaćeni pokušaji da se nešto sačuva, makar samo od zaborava. Listovi papira, sklupčani poput iskrivljenih krila kukaca, čekaju struju da ih povede prema nepoznatim obalama. Neke od njih nose jasno ispisanu adresu, kao strelice usmjerene prema svjetioniku. Druge su prepuštene moru,…
