Vjera nije plemenita ptica koja se baca u oluju. Ne. Vjera je crna rupa koja proguta i tvoju dobru namjeru i tvoj moralni kompas. Ona ne oslobađa, ona te liši i posljednje iluzije da znaš što je oslobođenje. To je divlji, gotovo ludi čin duše koja se odlučuje spaliti istinu zajedno s vlastitom sigurnošću. Vjera…
Postoje dani koji prođu i dani koji te progutaju. I ja više ne brojim vrijeme po kalendaru, nego po tome koliko puta sam zagrizao vlastitu tišinu umjesto da pošaljem poruku koja neće biti uzvraćena. Kažu da su osjećaji slobodni, ali zaborave dodati, slobodni su da nas unište. Upoznaš nekoga. Budeš dobar. Ne, ne dobar, budeš…
Svijet je poput razbijenog ogledala, što se više saginjemo da pokupimo komadiće, to se dublje ranjavamo. U tom mozaiku krhotina, svatko ima svoj mali svijet, pažljivo skrojen od sitnih radosti i osvojenih tišina. Možda je to stan pretrpan knjigama koje nitko ne posuđuje, balkon na kojem kava nikada ne hladi do kraja ili samo poznati…
Samoća nije praznina, ona je kristalna čaša prislonjena uz bubnjić duše, čaša puna otrova koji postaje lijek. Svaki odjek postaje udarac čekića koji kuje novo srce, zvuk koji lomi rebra iznutra da bi oslobodio krila. U njezinoj tišini vrijeme se lije poput gustog meda, zalijepljujući trenutke u beskrajni niz koji se proteže od prve noći…
Ako postoji itko vrijedan, potrudite se da tom nekom nikad ne presiječete tok. Riječi nisu samo sredstvo govora, one su rijeka, ponekad tiha, ponekad divlja, koja spaja obale između ljudi. Kroz njih protječe duša, nosi istinu, strah, nadu. I kad jednom pregazite tu rijeku, ne gasite samo zvuk, gasite život. Kroz povijest, riječi su tekle…
Kad tišina pređe u šapat, njegova duša ispusti krik bez glasa. Ne probija zrak, ne treba. Rasprši se u dahu, tanak poput paučine sna, koji vjetar uhvati usnama, kao poljubac što nikada nije do kraja dan. To nije bol. To je muškarčevo srce koje šapuće krvlju, svaki put kad se prisjeti imena što je gorjelo,…
U tišini vlastite duše, ondje gdje srce ne lupa nego sluša, gdje misao zadrhti prije nego postane odluka, žrtva i izbor stapaju se kao dva odraza u istoj vodi. Ne kao cvjetovi ni zvijezde, već kao tragovi djetinjstva i glas odraslog čovjeka. Dvije struje koje oblikuju tok istog postojanja. Dodirnite ožiljak na svom lijevom zglobu….
Život se razlijeva poput jutarnje rose. Kapa s lista na list. Svjetluca pod prvim zrakama. U mladosti, koža je još neispisana knjiga. Ruke traže, oči upijaju. Srce lupa o rebra kao divlji leptir o staklo. Trčimo prema svakom otvorenom prozoru, neka nas vodi miris bagremovog cvijeta ili šapat dalekih ulica. Zemlja pod bosim nogama pamti…
U tihom uglu prašnjave šupe, među zaboravljenim stvarima i sjećanjima prekrivenim velom vremena, pronašao sam odgovor na pitanje koje često lebdi u kutovima naše svijesti , što je zaista bitno u životu? Odgovor nije došao u obliku mudrih riječi ili grandioznih otkrića, već u obliku majke mačke koja je ležala na starom jastuku, okružena s…
Baš kao mjesec, pola srca će mi uvijek voljeti mrak , onaj prostor gdje srebrna svjetlost dodiruje sjenu, gdje tišina govori glasnije od riječi, a suze svjetlucaju kao dijamanti na koži noći. Mi smo mjesečeva djeca. Naša srca, poput samog Mjeseca, žive u vječnom plesu sjene i svjetla. Jedna strana obasjana, druga skrivena, ali obje…
