Hladnoća više ne dolazi samo s vjetrom što reže lice, niti s pahuljama koje padaju na puste ulice. Ne, ona sad dolazi iz pogleda što izbjegavaju jedan drugoga, iz tišine među riječima, iz ruku koje se ne pružaju. Kao da smo svi postali mrtvi, kao stara stabla koja stoje, sama i ogoljena, s korom otvrdlom…
Oh, ljubav! Toliko lijepa, a istovremeno prokleta, kao da ju je sam vrag stvorio. U njenom carstvu nema mira ni ravnoteže. Kada nas preplavi, poput nabujale rijeke što se divlje izlijeva iz svog korita, njezina nas snaga nosi do visina koje djeluju nedostižno, a zatim nas, bez upozorenja, gura u najdublje ponore. Ljubav ne poznaje…
Teško je, majko, nositi te uspomene , one su kao zemlja koju smo bacali na grobove onih koje smo sahranjivali od jedne jeseni do druge.
Bila je to noć kad je sve zastalo, kad je čak i zrak disao opreznije, a vrijeme se činilo kao starac koji je, umoran od hoda, sjeo da predahne. Te noći, nebo je bilo pozornica, a mjesec je bio glavni glumac, veliki glumac što je svojom blijedom svjetlošću prkosio mraku. Ali dok je stajao uspravno,…
Ako se riješim svojih demona, izgubit ću svoje anđele. Ta rečenica me progoni, kao vjetar što nosi oluju, ali nikad ne donosi mir. Demoni su dio mene, tiho stoje u kutu, čekaju da ih primijetim, kao stare rane koje nikad ne zarastaju. S njima sam cijeli život, poznajem njihove glasove, njihove laži, njihove istine. Anđeli…
Svaka greška, svaki pogrešan korak, svaki trenutak nesigurnosti proizlazi iz jedne istine: ja ovaj život živim prvi put.Zamislite beskonačni ocean. Svaka moja odluka je poput sidra bačenog u tamu, pokušaj da se vežem za nešto stvarno, no često završavam plutajući, tražeći put. Kako da znam gdje su sigurne luke, kada ne postoji karta, niti upute?…
Ponekad, osjećam da mi je potreban trenutak mira. Ne čekam da mi ga svijet daruje, jer često ne zna kako ili kad. Umjesto toga, tražim ga. Kao dijete koje igru skrivača igra sa samim sobom, tako i ja, povučem se, tražim, pa ga nađem. I kad ga nađem, kao da darujem sebi najdragocjeniji poklon ,…
Jednom davno, spustio sam svoje srce na udici, kao težak kamen na konopcu, i sakrio ga u hladnim dubinama jezera. Bilo je to mjesto gdje se lišće s okolnih stabala spuštalo u vodu, gdje je svaki povjetarac nosio miris nadolazeće jeseni. Htio sam da ga nitko ne nađe. Ni ja. Barem dok ne prođe vrijeme,…
Tog dana, svemir se nije tiho zadrhtao , raspuknuo se. Zvuk, nečujan za ljudsko uho, bio je znak sudara dviju duša. Nisu se tražile, nisu znale za sudbinu, ali kad su se konačno spojile, svjetlost je eksplodirala iz zvijezda, kao da je cijeli svemir prodisao kroz njih. Nije to bio nježan susret. One su bile…
