Kada me obuzme nemir, uvijek se sjetim jedne jednostavne, ali moćne istine , oni ne laju na mene, već na sliku koju su sami stvorili o meni. Kao da sam ogledalo koje reflektira njihove vlastite strahove, predrasude i nesigurnosti. Njihove riječi ne govore o meni, nego o njima samima. Prečesto ljudi ne vide ono što…
Vjerujem da sam jednom, samo na sekundu, uspio vidjeti svoj smisao. Baš tamo, među masom nesvjesnih prolaznika i mnoštvom umornih lica. Nema velike scene, nema trijumfalnih fanfara , tek u prolazu, skoro slučajno. Kao kad ugledaš davnog poznanika s kojim se nisi baš najbolje slagao, ali misliš si: “Ah, lijepo da se još uvijek šeta…
Postoji taj trenutak kada se probudiš, ali ne iz sna, već iz onog dijela života koji se čini maglovit, kao da plutaš negdje između prošlosti i budućnosti, nesiguran gdje zapravo pripadaš. I onda, poljubac. Mekan, nenametljiv, ali silovit u svojoj nježnosti. Kao da taj poljubac nosi sa sobom svu snagu života, kao da ti govori:…
Svi mi mislimo da imamo vremena, ali varamo se. Ta nas tiha misao prati poput sjenke, kao šapat što nas uspavljuje, obećanje da će sve što odložimo za sutra dočekati svoj trenutak. A sutra? Sutra je pustinja. Obećanje koje nikada ne stiže. Sutra je velika laž u koju se grčevito držimo, jer nam je lakše…
Hladnoća više ne dolazi samo s vjetrom što reže lice, niti s pahuljama koje padaju na puste ulice. Ne, ona sad dolazi iz pogleda što izbjegavaju jedan drugoga, iz tišine među riječima, iz ruku koje se ne pružaju. Kao da smo svi postali mrtvi, kao stara stabla koja stoje, sama i ogoljena, s korom otvrdlom…
Oh, ljubav! Toliko lijepa, a istovremeno prokleta, kao da ju je sam vrag stvorio. U njenom carstvu nema mira ni ravnoteže. Kada nas preplavi, poput nabujale rijeke što se divlje izlijeva iz svog korita, njezina nas snaga nosi do visina koje djeluju nedostižno, a zatim nas, bez upozorenja, gura u najdublje ponore. Ljubav ne poznaje…
Teško je, majko, nositi te uspomene , one su kao zemlja koju smo bacali na grobove onih koje smo sahranjivali od jedne jeseni do druge.
Bila je to noć kad je sve zastalo, kad je čak i zrak disao opreznije, a vrijeme se činilo kao starac koji je, umoran od hoda, sjeo da predahne. Te noći, nebo je bilo pozornica, a mjesec je bio glavni glumac, veliki glumac što je svojom blijedom svjetlošću prkosio mraku. Ali dok je stajao uspravno,…
Ako se riješim svojih demona, izgubit ću svoje anđele. Ta rečenica me progoni, kao vjetar što nosi oluju, ali nikad ne donosi mir. Demoni su dio mene, tiho stoje u kutu, čekaju da ih primijetim, kao stare rane koje nikad ne zarastaju. S njima sam cijeli život, poznajem njihove glasove, njihove laži, njihove istine. Anđeli…
Svaka greška, svaki pogrešan korak, svaki trenutak nesigurnosti proizlazi iz jedne istine: ja ovaj život živim prvi put.Zamislite beskonačni ocean. Svaka moja odluka je poput sidra bačenog u tamu, pokušaj da se vežem za nešto stvarno, no često završavam plutajući, tražeći put. Kako da znam gdje su sigurne luke, kada ne postoji karta, niti upute?…
