Željezničke stanice su katedrale bez zidova. Hramovi u kojima se ne klanja božanstvu, već jedni drugima. U njihovim svodovima od čelika i stakla šapuću se molitve koje nikada nisu napisane. Svaki peron postaje oltar svakodnevnih čuda. Zvuk najave vlakova odjekuje poput zvona. Zvižduk lokomotive reže zrak kao himna što razdvaja i spaja u istom dahu….
Tišina je rudar koji kopa tunele kroz naše duše, dok u njima ne probudi prvi osjećaj. Sve počinje kao šapat pčele izgubljene u labirintu grudi. Jedna jedina misao odvojena od krda, jedna suza koja se odlučila roditi prije vremena. U početku je to tek drhtaj kože nad srcem, poput perja ptice koja u magli jutarnje…
Uzimam ružu u ruku i primijetim nešto što me zaustavlja na mjestu. Crte njenih listova preslikavaju se u crte moga dlana. Iste su to linije koje se granaju i prepliću, isti uzorci koji govore istim jezikom. Kao da se priroda koristi jednim te istim pismom za sve živo. Crte dlanova šapuću starinske priče, uklesane prije…
Tišina. Zatim prva kap. Spušta se polako, neozbiljno, kao da testira zemlju. Dodirnula mi je čelo i ostala tamo, hladna i čista. Čekam. Nebo se skuplja kao stegnuta šaka, spreman za udarac nježnosti. I onda pada. Ne bučno, ne divlje. Pada kao šapat koji postaje pjesma. Svaka kap dolazi kad treba doći, nema žurbe, nema…
Vjera nije plemenita ptica koja se baca u oluju. Ne. Vjera je crna rupa koja proguta i tvoju dobru namjeru i tvoj moralni kompas. Ona ne oslobađa, ona te liši i posljednje iluzije da znaš što je oslobođenje. To je divlji, gotovo ludi čin duše koja se odlučuje spaliti istinu zajedno s vlastitom sigurnošću. Vjera…
Postoje dani koji prođu i dani koji te progutaju. I ja više ne brojim vrijeme po kalendaru, nego po tome koliko puta sam zagrizao vlastitu tišinu umjesto da pošaljem poruku koja neće biti uzvraćena. Kažu da su osjećaji slobodni, ali zaborave dodati, slobodni su da nas unište. Upoznaš nekoga. Budeš dobar. Ne, ne dobar, budeš…
Svijet je poput razbijenog ogledala, što se više saginjemo da pokupimo komadiće, to se dublje ranjavamo. U tom mozaiku krhotina, svatko ima svoj mali svijet, pažljivo skrojen od sitnih radosti i osvojenih tišina. Možda je to stan pretrpan knjigama koje nitko ne posuđuje, balkon na kojem kava nikada ne hladi do kraja ili samo poznati…
Samoća nije praznina, ona je kristalna čaša prislonjena uz bubnjić duše, čaša puna otrova koji postaje lijek. Svaki odjek postaje udarac čekića koji kuje novo srce, zvuk koji lomi rebra iznutra da bi oslobodio krila. U njezinoj tišini vrijeme se lije poput gustog meda, zalijepljujući trenutke u beskrajni niz koji se proteže od prve noći…
Ako postoji itko vrijedan, potrudite se da tom nekom nikad ne presiječete tok. Riječi nisu samo sredstvo govora, one su rijeka, ponekad tiha, ponekad divlja, koja spaja obale između ljudi. Kroz njih protječe duša, nosi istinu, strah, nadu. I kad jednom pregazite tu rijeku, ne gasite samo zvuk, gasite život. Kroz povijest, riječi su tekle…
Kad tišina pređe u šapat, njegova duša ispusti krik bez glasa. Ne probija zrak, ne treba. Rasprši se u dahu, tanak poput paučine sna, koji vjetar uhvati usnama, kao poljubac što nikada nije do kraja dan. To nije bol. To je muškarčevo srce koje šapuće krvlju, svaki put kad se prisjeti imena što je gorjelo,…
