Mjesec ne gleda. Mjesec prodire. Noć za noći visi iznad nas, hladan i uporan kao opsada. Njegovo svjetlo nije dar, to je svjetlost koja probija zatvorene kapke. Ulazi kroz staklo prozora kao da stakla nema, sliježe se na kožu poput mokre vune. U sobi miriše na aluminij i stari papir. Stari su ga ljudi zvali…
Ponekad je ruka predugo zatvorena, toliko dugo da zaboravi da je ikad znala biti otvorena. Dok svijet oko nje radi ono što svijet uvijek radi, prolazi, šušti, gori, diše. Godinama drži pijesak kao da je u njemu sav spas, djelići mora koje je samo on slušao, sol koja je mirisala na oproštaje, sunce koje je…
U dubinama naših sjećanja, gdje se vrijeme pretvara u maglu, leži ono poderano pismo, krhki list papira, poput krila leptira zarobljenog u oluji, koji smo napisali u noćima kad su riječi curile iz srca kao kapljice rose s lišća. I nije to bila obična noć. To je bila noć kad smo prvi put priznali sebi…
Nakon požara ne dolazi tišina. Dolazi odsutnost težine. Zrak stoji, ali ne miruje. Topao je još, kao tijelo koje se tek odmaknulo od drugog tijela. U njemu lebdi zvuk koji nije sasvim zvuk, kasno pucketanje, nešto između lomljenja i daha. Miris paljevine miješa se s kožom, znojem, s nečim što je nekad imalo oblik vrata,…
Svjetla su prigušena, ne da bi sakrila, nego da bi razotkrila. U polusjeni se oblici razlijevaju, sjenke klize niz zidove kao da i same znaju korake. Glazba dolazi sporo, u valovima, najprije kao šapat, zatim kao puls koji se širi prostorom, prolazi kroz parket, penje se uz noge, ulazi u prsa. Ona pruža ruku. On…
Stojim između njih, i cijelo moje tijelo zna zašto. Ne mislima, nego leđima, koljenima, prsima. U meni su pohranjeni njihovi tragovi. Stara godina me dodiruje tamo gdje sam bio najdulje umoran. U ramenima u kojima sam nosio tuđe tišine. U dlanovima koji su se navikli puštati. Njezini prsti prelaze preko mene kao preko starog rukopisa,…
Prosinac je dolazio kao hladna ruka na čelu, ne dira te, ali znaš da je tu. Osjetio bi ga prije nego što bi ga vidio, kao da se zrak, nekim starim jezikom, prisjeća davnih vremena.Stajao si uz prozor, čelo pritisnuto o ledenu staklenu površinu i gledao u tamu koja nije bila prazna, nego gusta, teška,…
Postoje ljudi koji se klize između svjetova poput tamne smole što zatvara ranu na drevnom, ranjenom drvetu. Njihova koža upija svaki šapat vjetra, svaki pogled ostavlja modricu koja svijetli u mraku kao tajna zvijezda što se boji roditi. Srca im kucaju sporije, dublje, kao bubnjevi zakopani pod korijenjem šume koja pamti sve što je ikad…
Postoje trenuci kada se dvoje ne susreću, nego prepoznaju. Kao da su tijela oduvijek znala ovaj jezik, a duše čuvale ovu zemlju u sjećanju. Ljubav bez granica ne traži dozvolu. Dolazi kao plima, neizbježna, drevna, jača od volje. U njoj nema pregovaranja, nema strategije. Postoji samo predaja onome što već jest, skrivenom ispod kože, ispod…
