Postoje trenuci kada se dvoje ne susreću, nego prepoznaju. Kao da su tijela oduvijek znala ovaj jezik, a duše čuvale ovu zemlju u sjećanju. Ljubav bez granica ne traži dozvolu. Dolazi kao plima, neizbježna, drevna, jača od volje. U njoj nema pregovaranja, nema strategije. Postoji samo predaja onome što već jest, skrivenom ispod kože, ispod…
Ljubav bez dodira je struna koja titra u praznini, a nikad nije dotaknuta. Ona se ne vidi, ne hvata, već se naslućuje u titravom međuprostoru gdje riječi isparavaju poput dima, a svijet miriše na kišu koja tek skuplja snagu da padne. Dvoje bez dodira. On tamo, ona ovdje, a prostor između njih šumi kao prazna…
Teško je kada bol postane jedini prozor kroz koji gledamo. Kada se jutro budi, a mi ostajemo zarobljeni u istom krugu misli, dok vani svijet šapće jezikom koji smo zaboravili razumjeti. Zidovi postaju koža, soba postaje tijelo, a mi, puls što kuca sve sporije. Izaći vani znači otvoriti se onome što ne pita za dopuštenje….
Jesen ne dolazi kao gost, prikrada se poput daha koji zamagljuje ogledalo. Nije njezin dolazak u koraku ni u glasu, nego u onom trenutku kad primijetiš da se svjetlost promijenila. Nije nestala, samo je postala mekša, kao da je netko preko sunca prebacio tanki svileni rubac. Zrak više ne pije, nego miluje. I ti, ti…
Ljubav je trn u mesu. Duboko zaboden, onaj koji ne možeš izvući a da ne prokrvariš do kostiju. Onaj koji ostaje, srasta s tobom, postaje tvoja rana i tvoja snaga, tvoj teret i tvoja potreba. Bez njega više ne znaš disati. Ne dolazi na vrata. Ne kuca, ne pita. Probija se kroz pukotine, divlja i…
Postoje trenuci kada se vrijeme savije kao stari list, kada se sekunde rastegnu u vječnost, a jedan jedini osjećaj postane cijeli svemir. Tada shvaćamo da beskraj nije mjesto negdje daleko, među zvijezdama, već onaj tihi prostor između udaha i izdaha, tamo gdje srce zaboravlja brojati otkucaje i samo diše. Zrak tada miriše na početak, na…
Željezničke stanice su katedrale bez zidova. Hramovi u kojima se ne klanja božanstvu, već jedni drugima. U njihovim svodovima od čelika i stakla šapuću se molitve koje nikada nisu napisane. Svaki peron postaje oltar svakodnevnih čuda. Zvuk najave vlakova odjekuje poput zvona. Zvižduk lokomotive reže zrak kao himna što razdvaja i spaja u istom dahu….
Tišina je rudar koji kopa tunele kroz naše duše, dok u njima ne probudi prvi osjećaj. Sve počinje kao šapat pčele izgubljene u labirintu grudi. Jedna jedina misao odvojena od krda, jedna suza koja se odlučila roditi prije vremena. U početku je to tek drhtaj kože nad srcem, poput perja ptice koja u magli jutarnje…
Uzimam ružu u ruku i primijetim nešto što me zaustavlja na mjestu. Crte njenih listova preslikavaju se u crte moga dlana. Iste su to linije koje se granaju i prepliću, isti uzorci koji govore istim jezikom. Kao da se priroda koristi jednim te istim pismom za sve živo. Crte dlanova šapuću starinske priče, uklesane prije…
Tišina. Zatim prva kap. Spušta se polako, neozbiljno, kao da testira zemlju. Dodirnula mi je čelo i ostala tamo, hladna i čista. Čekam. Nebo se skuplja kao stegnuta šaka, spreman za udarac nježnosti. I onda pada. Ne bučno, ne divlje. Pada kao šapat koji postaje pjesma. Svaka kap dolazi kad treba doći, nema žurbe, nema…
