Skroman, ali ponosan, sa srcem opterećenim greškama koje su me oblikovale. Vjerujem u svoj put i uz posebne ljude, u drugoj polovini života otkrivam dublje životne istine koje me vode kroz izazove i radosti ...
Zamislimo da se život vrti poput božanskog kotača sreće, a duša putuje kroz beskrajne mogućnosti postojanja. Kad bih se ponovno rodio, pred mojom dušom otvorila bi se vrata beskonačnih izbora. Što bi želio biti u novom plesu života? Možda bih odabrao biti srna, ta graciozna balerina šumskih pozornica. Moje bi noge bile poput perja što…
Postoji trenutak, kratak poput daha, kada svijet stane. Tišina prije oluje. Šapat vjetra koji te naježi usred ljeta. Osjećaj koji te probudi usred noći, uvjeren da si čuo svoje ime, iako si sam. To su hramovi nevidljivog, sveti prostori koji ne traže zidove, oltare ni ulaznice. Nevidljivi, a prisutni. Tiši od molitve, ali glasniji od…
Na brdu gdje se nebo čini bliže nego zemlja, gdje vjetar pjeva tiše od šapata, živio je On. Nije imao imena kojem bi ga drugi pamtili, jer imena su za one koji žele biti viđeni, a on je bio čovjek koji je govorio samo s vjetrom. Zvali su ga jednostavno “Čovjek s brda”, iako su…
Trinaest godina. Trinaest godina otkad je dijagnoza pala kao olujni oblak na naše nebo, otkad se činilo da se sve raspalo u tisuću komadića stakla. Autizam, ta je riječ šuškala po sobi kao jesen koja odnosi posljednje lišće s grana nade. Ostali smo sami, Karlo i ja, dva putnika na putu kojim nismo nikada prije…
Duša pamti ono što um zaboravlja. Pamti dane kad smo, bosi i bezbrižni, vladali svjetovima većim od svih današnjih imperija. Kad je kamen bio brod, lokva ocean, a zrak pun čarolije. Kad su se čuda događala tiho, u džepovima punim kestena i rukama ljepljivim od marmelade. Trčali smo po travi što je šaptala pod tabanima….
Svijet je poput razbijenog ogledala, što se više saginjemo da pokupimo komadiće, to se dublje ranjavamo. U tom mozaiku krhotina, svatko ima svoj mali svijet, pažljivo skrojen od sitnih radosti i osvojenih tišina. Možda je to stan pretrpan knjigama koje nitko ne posuđuje, balkon na kojem kava nikada ne hladi do kraja ili samo poznati…
Koliko ‘volim te’ se prodalo po akcijskoj cijeni ove godine? Dovoljno da se napuše svi baloni za jedan lažni osjećaj. A duša? Ona se skupila kao mokra vuna u šaci, dok je zadnji list na grani već odletio sa smećem. Ruke stežu javno kao kliješta. U četiri zida, tišina. Oštra kao nož. Prazna kao džep…
Samoća nije praznina, ona je kristalna čaša prislonjena uz bubnjić duše, čaša puna otrova koji postaje lijek. Svaki odjek postaje udarac čekića koji kuje novo srce, zvuk koji lomi rebra iznutra da bi oslobodio krila. U njezinoj tišini vrijeme se lije poput gustog meda, zalijepljujući trenutke u beskrajni niz koji se proteže od prve noći…
Kako je to ? Kako je to biti roditelj djeteta s teškoćama u razvoju? To je pitanje koje nitko ne postavlja naglas. A svi glume da ih zanima odgovor. Kako je to? To je kao da nosiš knjigu prepunu svetih riječi, a nitko ne želi čitati. To je kao da ti srce gori, a oni…
Godinama se praviš da si ok. Čak i kad ti srce svira kao da netko metalnom žlicom struže po zubima. Uvježbano klimaš glavom, gutaš psovke, emocionalne izboje zatvaraš u staklenke s etiketama „nije bitno“ i slažeš ih u mentalnu špajzu. Na polici pored stida i onog što nikad nisi rekao. I svako toliko neka od…
