Skroman, ali ponosan, sa srcem opterećenim greškama koje su me oblikovale. Vjerujem u svoj put i uz posebne ljude, u drugoj polovini života otkrivam dublje životne istine koje me vode kroz izazove i radosti ...
Ne znamo kad smo postali otoci. Možda nismo nikada ni bili kopno. Možda smo oduvijek plutali ovdje, kao dva daha u beskrajnom moru. Povezani podvodnim strujama što pulsiraju kroz naše duše poput srebrnih žila. Tišina se kotrlja oko nas poput magle koja zna tajne. Ne govorimo o tome. Nema potrebe. U našem svijetu riječi nose…
U tišini srca postoji podrum gdje se čuva najplemenitiji napitak, zahvalnost. Ne rađa se odmah, poput brzih suza ili naglog smijeha. Ona je magija vremena, pretvaranje gorčine u med, tuge u zlato, koje bljesne kada ga dotakne prva zraka sunca. Svaki dan ostavlja naslage u našoj duši. Sitni trenuci, dječji plač koji postaje smijeh, stare…
U dubini noći, kada se svijet utapa u san, oni bdiju, neukrotive duše koje vjetar nosi kroz tamu. Njihove oči su jezera u kojima se ogledaju nepostojeće zvijezde, a srca im kucaju u ritmu koji ovaj svijet ne poznaje. Oni su djeca vjetra i tišine, rođeni između dva daha, između dva otkucaja koja nikad neće…
U tišini koja se vije oko mene poput svilenog šala ispletenog od mjesečeva sjaja, izolacija postaje intimni ples duše sa samom sobom. Nije to tamnica slomljenih duhova, već vrt omeđen zidovima mudrosti, gdje misli bujaju poput divljih ruža, trnovitih, krhkih, ali prožetih mirisom najčišće istine. Bujica društvenog života teče kao mutna rijeka što nosi krhotine…
Postoji kafić na uglu gdje se svakodnevno održava predstava najnježnija na svijetu. Dva glumca koji čekaju da jedan drugome nešto kaže, a scenarija se ne sjećaju jer je nestao prije pet godina, kao prva ljubavna pjesma koju si zaboravio da pjevaš, ali ti melodija još uvijek struji kroz vene. Leo i Dora se poznaju otkad…
Postoji taj svijet u kojem boje plaču. I u njemu živi dječak koji osjeća ono što mi više ne znamo imenovati. I sve u njemu počinje bojom. Žuta mu stiže kao drevna mudrost koja plače za izgubljenim sunčanim trenucima. Ona ne sjaji, ona krvari zlatom tuge za svakim danom koji je umro nezamijećen. Kad s…
Simfonija ljetne noći Postoji trenutak čiste magije kada sunce, poput umornog kralja koji tiho odlazi s prijestolja neba, uranja u oceane vatre. Ostavlja za sobom krvave tragove stare slave, što se tope u tamnu, baršunastu vječnost. To je trenutak kada se dva carstva mijenjaju, žestoki, nemilosrdni dan ustupa mjesto tajnovitoj, strastvenoj noći koja pulsira životom…
U carstvu između jave i sna, pronašao sam je. Nije bila tek privid, već čista esencija ljepote. Pramenovi tame, koji su progutali svjetlost Mjeseca, pleli su se oko njezina lica kao svilene zmije snova. Oči dublje od voda koje pamte imena potopljenih brodova. Usne, rana od rubina koju svemir nije uspio zaliječiti. Njezini su dodiri…
U dalekoj budućnosti, u svijetu gdje je zrak sterilno čist, do smrti, gdje tijela plešu precizno kao strojevi, a pogledi zjape prazni poput neobrađenog silicija, gdje srca ne kucaju, već klikću u ritmu algoritma, ondje je dah života bio zločin. Elios hoda kroz dan kao satni mehanizam. Korak po korak, svaki udarac čizme na sterilnom…
Asfalt je disao posljednji dah vrućine kao umiruća harfa, a na njegovom rubu, gdje se svjetlost predaje tami poput umornog putnika, ležala je krhka tvorevina od krvi i perja. Sova sa, naizgled, slomljenim krilom koje je izgledalo kao ne ispružena molitva. Na njezinu kljunu cvjetala je mrlja, rubinsko crvena poput pekmeza od malina koje smo…
