Skroman, ali ponosan, sa srcem opterećenim greškama koje su me oblikovale. Vjerujem u svoj put i uz posebne ljude, u drugoj polovini života otkrivam dublje životne istine koje me vode kroz izazove i radosti ...
Postoje ljudi koji se klize između svjetova poput tamne smole što zatvara ranu na drevnom, ranjenom drvetu. Njihova koža upija svaki šapat vjetra, svaki pogled ostavlja modricu koja svijetli u mraku kao tajna zvijezda što se boji roditi. Srca im kucaju sporije, dublje, kao bubnjevi zakopani pod korijenjem šume koja pamti sve što je ikad…
U tišini zimske noći, gdje tama guta svjetlost poput zvijeri bez lica, ruža izranja iz snježnog groba, crvena rana na tijelu svijeta. Pahulje je prekrivaju velom nalik pogrebnom, ali ona i dalje drhti od života. Latice se stežu pod hladnoćom koja reže do srži, tražeći toplinu koja je nestala kao ukradena molitva. Snijeg je okrutno…
Usamljeni vitez jaše kroz maglu koja je progutala čitava doba, maglu što šapuće imena onih koji su odustali prije njega. Koraci njegova konja odzvanjaju kao posljednja zvona na pogrebu časti, a svaki udah užarenog daha para noć kao da želi podsjetiti svijet da još uvijek postoji nešto što se ne može ugasiti. Nebo iznad njega…
Postoje zvijezde koje su ugasle prije nego što je svemir naučio riječ za bol. Davno, u slijepoj dubini beskraja, njihovi su se plameni urušili u hladnu tamu, a ipak njihova svjetlost još putuje, neumorna, tvrdoglava. Probijajući se kroz prazninu, stiže do nas kao otisak prsta na staklu koje smo odavno obrisali, trag nečega što je…
Sve počinje u snu koji miriše na jasmin i tajne… Noć me proguta kao da sam pao u baršunastu rupu, a ti stojiš u polusjeni što miriše na dimljeno drvo i kiše koje su pale prije tri dana. Ne znam jesam li zaspao ili sam skliznuo u neki paralelni svijet gdje gravitacija prestaje postojati, a…
Poljubac nije dodir usana. Poljubac je trenutak kada duša izleti iz svog skrovišta, gola, ranjena, i vrišti, evo me, uzmi me ili me uništi. Tu je i nešto prljavo, neuljepšano, istina koju si skrivao, misao koju si gnječio pod noktima, gorčina želje koja te jede iznutra. Okus tog trenutka pali jezik, probada te, otkriva sve…
Mogu mi uzeti dane. Spaliti puteljke koje sam pregazio, raspršiti tragove stopala kao prašinu pod čizmama nečije žurbe. Mogu pogasiti svjetla u sobama gdje sam spavao, čekao, šutio. Neka odvine moje ime s vrata, neka raznesu sve što postoji izvan kože. Ali postoje krajolici koje nitko ne doseže. Oni žive u meni kao davni natpisi…
Kad ti bude uzvraćeno, ne dogodi se objava, dogodi se raskol. Nešto u tebi pukne i otpusti sve što si godinama držao sklopljeno. Disanje postane dublje, koža, tanja, a svijet se približi toliko da ga osjetiš zubima. Netko te gleda i u tom pogledu gori nešto što ne možeš nazvati. Nema hoćeš li, zašto nisi,…
Ja sam drvo. Korijeni mi piju tamu, onu staru, prije svjetlosti. Deblo mi je kronika što diše, svaki prsten ožiljak pretvoren u mudrost, svako pucanje pod olujom novo rođenje. Nisam samo drvo. Ja sam arhiv dodira, čuvar šutnji koje nemaju gdje drugdje. A onda je stigao on. Dječak sa šutnjom težom od kamena, očima punim…
Ona je bijela kao praznina prije prvog udaha, kao neokaljan snijeg prije ičijeg koraka. Dolazi u tihim koracima svile, noseći miris majčinih ruku nakon ručka i čistog pamuka osušenog na suncu. Njezin dah je lavanda koja još pamti svoje polje, a koža prozirna poput ljuske jajeta kroz koju se nazire život koji tek treba proklijati….
