Skroman, ali ponosan, sa srcem opterećenim greškama koje su me oblikovale. Vjerujem u svoj put i uz posebne ljude, u drugoj polovini života otkrivam dublje životne istine koje me vode kroz izazove i radosti ...
Nakon požara ne dolazi tišina. Dolazi odsutnost težine. Zrak stoji, ali ne miruje. Topao je još, kao tijelo koje se tek odmaknulo od drugog tijela. U njemu lebdi zvuk koji nije sasvim zvuk, kasno pucketanje, nešto između lomljenja i daha. Miris paljevine miješa se s kožom, znojem, s nečim što je nekad imalo oblik vrata,…
Kada padne noć i sve se smiri, kroz glavu mi promiče misao poput nježnog šapata vjetra: jesmo li Karlo i ja stvarno sami? U toj tišini koja obavija svijet poput svilenog vela, odgovor dolazi tiho, ali sigurno, kao topli zagrljaj, nismo. Nikada nismo bili. Sve oko nas vrvi životom koji diše vlastitim ritmom. Sobom leti…
Noć je. I nema ničega što me štiti od mene. Želja dolazi kad prestanem glumiti da sam jak. Kad shvatim da se ne bojim gubitka, nego da me nitko više neće htjeti. Da ću ostati neizabran. Nezadržan. Nezvan. Želja nije lijepa. Ona je potreba da me netko ne pusti. Da netko kaže: ostani. I da…
U dubini noći, gdje se tama ruši poput crnih kula iz pakla, vitez stoji na rubu ponora. Ne zato što mora. Zato što je naučen da tu stoji. Srce mu puca od oluje koju nikad prije nije poznavao, divlje, žestoke mješavine bola i vatre, u kojoj se gubitak stare ljubavi ne pretvara u mir, postaje…
Da je ljubav snijeg, pala bi noću, bez svjedoka, u onom satu kada grad još diše kroz san, kada prozori nisu sasvim zatvoreni, a misli još nisu zaspale. Ne bi pitala krovove ni ramena, ne bi tražila dopuštenje ni od čega što stoji pod nebom. Jednostavno bi se spustila na sve, na oštricu kamena, na…
Život, taj tihi ples u prašini zaboravljenih koraka, miriše na vlažnu zemlju nakon kiše. Život nije samo niz dana koji se nižu poput iskidanih vlakana na staroj tkanini vremena, gruboj i hrapavoj pod prstima. On je osjećaj, nježan poput dodira paučine na jutarnjoj travi, svilenkaste i ljepljive, kao kad nekome trebaš, kao kad si neizostavan…
Svjetla su prigušena, ne da bi sakrila, nego da bi razotkrila. U polusjeni se oblici razlijevaju, sjenke klize niz zidove kao da i same znaju korake. Glazba dolazi sporo, u valovima, najprije kao šapat, zatim kao puls koji se širi prostorom, prolazi kroz parket, penje se uz noge, ulazi u prsa. Ona pruža ruku. On…
Čovjek dugo plovi prije nego što shvati da traži luku. Ne traži mir, nego mjesto na kojem se ne mora stalno dokazivati vlastito postojanje. Dok čekamo ono što još nije došlo, prolazimo morima, učeći razliku između oluje koja nas lomi i one koja samo prolazi pokraj nas. Na tom putu, oluja ponekad prestane biti prijetnja….
Kažu da svatko ima svoj put. Ja nisam odmah našao svoj. Godinama sam hodao nekim čudnim koridorom koji me nije prepoznavao. Mirisao je na tuđe odluke, na prašinu i stare kompromise. Kao da sam krenuo u tuđem smjeru samo zato što je tako izgledalo ispravno. I nisam se usudio reći da sam izgubljen. Mislio sam…
Kad se godina presvuče u tišini Godina se presvlači. Sporo, muklo, s olakšanjem. Skida sa sebe odjeću od starih navika, iznošenu, s rupama i mrljama koje smo nosili kao teret. Miris prašine s polica, krik nesanih noći i nabora na rukama od predugih sati sjedenja ostaju u džepovima, na stolici, u stijenama srca. Nova odjeća…
