Skroman, ali ponosan, sa srcem opterećenim greškama koje su me oblikovale. Vjerujem u svoj put i uz posebne ljude, u drugoj polovini života otkrivam dublje životne istine koje me vode kroz izazove i radosti ...
Sinoć sam krao trenutke iz nečijeg tuđeg života, provaljivao kroz zavjese stvarnosti da bih pipao po tamama za osjećajem koji mi ne pripada. U snu sam bio netko drugi, onaj koji zna voljeti bez straha, čije su oči otvorena vrata, a ne trezor s izgubljenim ključem. Ali san je lukav čarobnjak, posuđuje ti osjećaje, pa…
Bio je čovjek kojemu su ruke znale više od riječi. Odgajan u tišini, u nauku vatre i metala, gdje se ne izgovara, već oblikuje. Nije znao obećavati, ali ono što bi dotaknuo, trajalo bi. I srce mu je bilo takvo, ogoljeno, nespretno, ali postojano. Kao kamen u rijeci koji ostaje i kad voda zaboravi gdje…
Postoje trenuci kada me samoća grli poput ledene magle, kada praznina u meni postane tako teška da jedva dišem. Kao one noći kada se vratite kući nakon dugog dana, a soba je prazna, samo sat otkucava u tišini. Tada, nošen nekom drevnom čežnjom, pronađem staro stablo, mog tihog svjedoka, mog vječnog prijatelja. I stablo je…
U noći, kada se svijet utapa u mek zagrljaj tišine… Pitam se… u tom dubinom trenutku između dva otkucaja srca, kada vrijeme zastane poput ptice što slijeće na granu vječnosti. Pitam se nose li me nevidljive ruke onoga što plete sudbine poput zlatnih niti u tkanini beskraja? Ili sam samo kap kiše što ne zna zašto pada,…
Tišina. Zatim prva kap. Spušta se polako, neozbiljno, kao da testira zemlju. Dodirnula mi je čelo i ostala tamo, hladna i čista. Čekam. Nebo se skuplja kao stegnuta šaka, spreman za udarac nježnosti. I onda pada. Ne bučno, ne divlje. Pada kao šapat koji postaje pjesma. Svaka kap dolazi kad treba doći, nema žurbe, nema…
Iz najsurovijeg kamena, tamo gdje bijela stijena reže nebo, pojavila se ona, ruža s bijelim listovima koji gore kao snijeg na vatri. Crvena kao krv ratnika, okružena bijelim listovima poput anđeoskih krila što čuvaju plamen. Ona se bori protiv svega što joj priroda nalaže. Dok bi trebala biti zelena, ona je bijelа, drska, neosvojiva, savršena…
U sumraku sumnje, gdje se svijet svodio na hladne obrise stvarnosti bez ikakvog sjaja, hodao je čovjek koji je davno izgubio vjeru u sve. Njegovo ime bilo je zaboravljeno čak ga je i on zaboravio. Ostala je samo praznina, crna rupa tamo gdje je nekad bila duša. Nekoć je nosio svjetlost u grudima, dok je…
Postoji trenutak koji krade vrijeme iz džepova vječnosti. Riječni vir se zaustavi u zraku poput zaleđene suze, ptice se zapetljaju u vlastiti let kao da su zaboravile jezik neba, a cvijet drijema na rubu vječnosti, odgađajući svoju smrt za jedan jedini dah. Zrak tada miriše na mokru zemlju poslije kiše, na prvi snijeg što se…
U kavani na uglu sjede trgovci vremenom, stari muškarci s očima kao prazne čaše. Broje kilometre asfalta pod gumama, zbrajaju noći provedene u tuđim krevetima, prebrojavaju koliko su puta rekli, bio sam tamo. A glas im se lomi kao staklo o beton. Hrapav od priča koje nikoga ne mogu zagrijati, ni njih same. Što je…
Postoji trenutak kad čovjek prestane bježati od sebe. Kad stane pred ogledalom vlastite duše i prizna, ovo sam ja, kompletan, bez maski, bez laži. U toj tišini, dubokoj kao prvi dah novorođenčeta, srce govori jezikom koji je stariji od riječi. Poznajem svaki ožiljak na sebi kao majka poznaje lice svoga djeteta. Svaku pukotinu što ju…
