Skroman, ali ponosan, sa srcem opterećenim greškama koje su me oblikovale. Vjerujem u svoj put i uz posebne ljude, u drugoj polovini života otkrivam dublje životne istine koje me vode kroz izazove i radosti ...
Mjesec ne gleda. Mjesec prodire. Noć za noći visi iznad nas, hladan i uporan kao opsada. Njegovo svjetlo nije dar, to je svjetlost koja probija zatvorene kapke. Ulazi kroz staklo prozora kao da stakla nema, sliježe se na kožu poput mokre vune. U sobi miriše na aluminij i stari papir. Stari su ga ljudi zvali…
Ljubav je oltar, ali ne onaj gdje se srca otvaraju nježno. Ovo je mjesto gdje se srca rasijecaju, gdje meso pjeva, a kosti škripaju pod zlatnim nožem. Nema krika, samo tihi, sveti lom, šapat unutarnjih eksplozija, šum kože koja škripi i miriše na vosak, krv, tamjan i znoj. Svaka žila treperi poput žice pod naponom….
Postoje uspomene koje ne nestaju. Dolaze nenadano, kao da sam u njih ušao prije nego što sam otvorio oči. Miris kiše što ulazi kroz prozor postaje ruka, nježno dira vrat i moje tijelo pamti kako je biti dijete. Dim drva u kuhinji nije samo dim, on je vrijeme što se uspravlja u svjetlost i pada…
Noć je još uvijek moja stara, neizliječena ljubavnica. Ne ona iz snova, nego ona koja ostaje kad snovi propadnu. Ona zna gdje sam mekan jer je tamo najčešće zabila zube. Zna gdje pucam jer je tu najdulje pritiskala. Prilazi mi bez koraka, bez zvuka, sklizne uza me kao krivnja niz kralježnicu. Ne pita smije li….
Ponekad je ruka predugo zatvorena, toliko dugo da zaboravi da je ikad znala biti otvorena. Dok svijet oko nje radi ono što svijet uvijek radi, prolazi, šušti, gori, diše. Godinama drži pijesak kao da je u njemu sav spas, djelići mora koje je samo on slušao, sol koja je mirisala na oproštaje, sunce koje je…
On ne jaše konja. Sjedi u polupraznom tramvaju koji reže grad kao tup mač, škripi kroz sivi sumrak dok se metalni krik tračnica miješa s udarcima modernih bitaka, porukama koje lome ljude, vibracijama telefona, suhim rečenicama koje ubijaju tišinu. Bitke koje se ne pamte, ali ostavljaju pepeljaste tragove u kostima. Ljudi oko njega zure u…
U dubinama naših sjećanja, gdje se vrijeme pretvara u maglu, leži ono poderano pismo, krhki list papira, poput krila leptira zarobljenog u oluji, koji smo napisali u noćima kad su riječi curile iz srca kao kapljice rose s lišća. I nije to bila obična noć. To je bila noć kad smo prvi put priznali sebi…
Sve važno događa se prije nego što se napravi ijedan korak. U onom kratkom, jedva vidljivom zadržavanju daha, kada tijelo još miruje, a pažnja je već budna. Tamo gdje se ne prilazi naglo, nego se osluškuje. Ne prilazi se ženi kao prostoru koji se osvaja, nego kao biću koje ima vlastiti ritam, vlastite plime i…
Latice joj titraju poput trepavica one koja spava i sanja nemirne snove. Njena crnina šušti poput svile noći, a okus joj je gorko-sladak, poput zadnjeg gutljaja tamnog vina što pali jezik i umire na nepcu. Mirise na zemlju poslije pljuska i na tišinu između dva udarca srca, na stare tamne kapelice u kojima izgubljene molitve…
