Život nije knjiga savršenih stranica.
Niti orkestar bez ijedne pogreške.
Život je ples pod kišom boja koje nitko ne razaznaje, korak po korak.
Ponekad nespretan.
Ponekad lud.
Miris svježe zemlje nakon ljetne kiše miješa se s kožom prolaznika.
Smijeh što odjekuje ulicom udara u tijelo.
Lišće šuška pod nogama dok ruka prolazi kroz kosu i drhti.
Svaki dodir postaje pjesma, dlan što se nehotice susreće s dlanom druge osobe, prsti što se stapaju, treptaji očiju što brzo traže pogled, a srce lupa kao bubanj u grudima.
Ludost je kada u trenutku gubiš kontrolu.
Kada se smijeh pretvara u vrisak.
Kada se osjetiš ranjivo i snažno u isto vrijeme, dok se tijelo naginje, povlači, grli i odguruje.
Ludost je kad usne traže usne s tolikom žudnjom da zaboravljaš gdje počinješ ti, a gdje druga osoba.
Kada uzdasi plešu jedan oko drugog, kada ruke trepere, stopala klize, a srce lupa toliko da misliš da će probiti tijelo.
Biti lud od strasti znači dopustiti da te tijelo vodi.
Skočiti u more koje huči, bez straha od hladne vode, bez plana, samo osjećaj.
Grliti i kad je zima, govoriti i kad su riječi nepotpune, smijati se dok te tijelo tjera da zapleše, da se spotakne, da se preda.
To je biti gol pred svijetom i istodobno osjetiti da si živ u svakoj pori kože.
Ludost ljubavi je u konkretnom:
U dlanovima koji se traže u mraku.
U dahu što se miješa, usnama što se sudaraju.
U treptaju oka koji otkriva sve tajne, ai ne sakriva ništa.
U smijehu što gubi oblik i postaje vrisak, u tijelu što se priljubljuje i odbija, u pogledima što otvaraju rane i liječe ih istovremeno.
Okus vruće kave, miris noći, kosa što se prepliće, sve se osjeti u mišićima, u srcu, u tjeskobi i opijaju ludosti.
U toj ludosti pronalazi se život vrijedan svakog daha.
Ljudi možda gledaju čudno, ali oni nikada neće osjetiti tijelo što gori, melodiju što treperi kroz ruke, kroz dah, kroz usne, čak i kad nitko ne gleda.
Savršenstvo je praznina.
Ludost je tijelo koje ne zna gdje počinje, a gdje završava.
Tko voli dovoljno da izgleda pomalo lud, najmudriji je od svih.
Zna kako okusiti život, u dodiru, u drhtaju, u zraku što se giba između vas.
Kako osjetiti struju koja prolazi kroz ruke i tijelo, kako dopustiti da te nosi daleko, u vjetar, u kišu, u smijeh i u ljubav.
U ludosti što lomi granice, što lupa u prsima, što pali ruke, ljulja misli, briše strahove.
U trenutku kada svjetlost i tama plešu zajedno, kada vlakna tijela i duše urlaju u istoj pjesmi, tada se osjećamo potpuno živima.
Potpuno strastvenima.
Potpuno ludima od ljubavi.
I u tom dahu, u toj tišini između dva poljupca, otkrivamo sve što život može biti i sve što nas još čeka.
Svijet se osjeća u koži, u krvi, u ruci koja drhti, u srcu što lupa i to je ludost.
Matija Gerić
