Život nije knjiga koja se čita. On je roman koji sami pišemo, pero smo mi, tinta su naše želje, a stranice su dani koje još nismo ni dodirnuli.
Zamislite da možete upisati što god poželite i da se to odmah ostvari. Svaka rečenica postaje stvarnost. Svaki san se pretvara u meso i dah. Na prvu zvuči kao najljepši dar. No što kada nestane posljednje slovo? Kada pero zastane jer više nema što reći? Što kada ostanemo bez riječi, bez ideja, bez one male, drhtave čežnje koja nas budi ujutro?
Tada bi i život prestao. Ne bučno, ne dramatično, nego nježno, gotovo neprimjetno. Kao kad se ugasi zadnja svijeća u sobi i ostane samo miris voska i tama koja više nije tužna, nego prazna. Jer kad se ispune svi snovi, ostaje samo nada. A nada bez želje je kao cvijet bez mirisa.
Zato, kad bih jednog dana dobio tu moć, pero koje ostvaruje sve što napišem, ne bih pisao roman svoga života. Ne bih ga ni otvorio.
Uzeo bih ga u ruke, nježno, kao da držim nešto krhko i sveto i bacio bih ga u vatru.
Vatra bi ga primila s ljubavlju. Plamen bi plesao po stranicama poput zaljubljenog dječaka koji prvi put ljubi djevojku, nježno, strastveno, bez žurbe. Papir bi uzdisao, savijao se, pretvarao se u zlatne rubove i crvene žile. A onda bi se podigao dim, tanak, sivoplav, mirisan na stare knjige i proljetnu kišu. Taj dim bi nosio sve moje snove i želje prema nebu, kao jato bijelih ptica koje napokon puštam na slobodu.
A pepeo… pepeo bi padao nježno, poput prvog snijega u tihoj noći. Padao bi na zemlju moga srca i tamo se pretvarao u plodno tlo. Iz njega bi, polako i stidljivo, niknuli novi korijeni. Novi snovi. Još ljepši, još dublji, još nedovršeni.
Jer ne želim napisati ljubav.
Želim da me ona iznenadi, iznenada, snažno, kao grom u vedrom danu.
Želim da me zatekne u običnom trenutku: dok nosim staru majicu, dok mirišem na kavu, dok gledam kroz prozor i da me obori jedan pogled, jedan dodir, jedno moje ime izgovoreno tiho i duboko.
Ne želim opisati smijeh djeteta koje trči prema meni.
Želim da me taj smijeh zatekne i da mi srce poskoči.
Ne želim napisati trenutak kad netko stavi glavu na moje rame u tišini.
Želim da se to dogodi, nenadano, toplo, stvarno.
Jer što vrijedi imati sve, ako više nemaš što željeti? Što vrijedi savršen kraj, ako nema više priče koju žudiš ispričati?
Zato ne želim završiti svoj roman života.
Želim da uvijek ostane jedno prazno mjesto na posljednjoj stranici.
Mjesto na kojem ću, kad god poželim, moći dopisati novu rečenicu – drhtavom rukom, punom nade, punom straha, punom života.
Neka gori.
Neka se dim uzdiže.
Neka pepeo hrani novo proljeće.
Jer pravi roman života nije onaj koji se završi.
Pravi roman života je onaj koji se vječno piše, srcem, čežnjom i tihom, neugasivom vatrom u grudima.
Matija Gerić
