Htio bih da su tvoje ruke moj svijet. Ne kao zaklon, nego kao jutro koje se nježno razlijeva po sobi. Da u njih ulazim bez straha, kao u nešto što me ne pita tko sam bio prije. Tvoji dlanovi bili bi moja karta, ali ne da me vode, nego da mi dopuste da se izgubim lijepo, s povjerenjem, kao dijete koje zna da će ga netko pronaći, čak i ako ne dođe.
Htio bih da svaka tvoja crta na mojoj koži bude svjetlo koje ostaje. Čak i kad boli. Pogotovo tad. U tim tragovima bih se prepoznavao nježnije nego u ogledalu. Bio bih ti praznina, ali ona prozračna, ona koja prima, a ne traži. Koju ne ispunjavaš da bi me spasila, nego da bi bila tu. Samo to. Kao da šapuće da sve što smo osjećali nije nestalo, nego diše u zraku između nas.
Htio bih da me sjećanje na tvoj dodir grije više nego što peče. Da mi ruke pamte tvoju blizinu kao toplinu koja ne nestaje kad se makneš. Da mi dah postane lakši jer znam da si negdje moguća. Ne bih tražio više. Dovoljno je da postojiš u tom obliku, kao svjetlost koja ne obećava dan, ali razbija noć i ostavlja trag u srcu, nježan i tih, poput dima svijeće koja polako gori.
Htio bih da su tvoje usne moj prostor, moj zrak, mjesto gdje riječi dolaze mekše nego što zaslužuju. Da svaka tvoja rečenica ostane u meni kao trag sunca na koži, izblijedi, ali nauči me toplini. Govorio bih tvoje ime u tišini bez straha. I vratilo bi mi se blago. Kao šapat svjetlosti u sobi koja zna da sam tu i da je sve u redu.
Htio bih da sve što izgovoriš bude tvoje, a da ja to nosim s radošću, ne kao teret. Ti bi bila ono što volim, jednostavno, bez opravdanja. I ono što me može povrijediti, ali nježno, kao istina koja ne želi kazniti. I ja bih to prihvatio, jer neke boli su dokaz da smo bili otvoreni, da smo se usudili biti stvarni. Bol koja ne razara, nego nas nježno podsjeća da postojimo jedno drugome.
Htio bih da tvoj pogled ne bude kraj, nego tišina u kojoj prestajem objašnjavati sebe. Pogled u kojem ne nestajem, nego se razrjeđujem, postajem lakši. Kao da odlažem ono suvišno i ostajem samo ono što može voljeti. Ne bih pitao hoću li se vratiti. Neke se stvari ne vraćaju jer nikad nisu otišle. One samo šute i to šutnja postaje dom, topli dom u kojem se osjećam mirno.
I sada, dok nisi tu, sve je isto. Ali je svjetlije. Kao soba u kojoj je netko upravo ugasio svjetlo, ali je zrak još topao i u kojem treperi tihi dah prisutnosti. Kao da prostor još pamti tvoj dodir i polako me grije iznutra.
Možda bih htio da je ljubav samo to, blagi gubitak koji ostavlja više nego što uzme. Okus u grlu koji nije gorak, nego stvaran. Ostao bih bez riječi, ali ne i bez mira. S tobom kao mislima koje ne bole, nego traju. Bez ičega osim sjene tvojih ruku, koja ne plaši, nego čuva.
I nesanica bi ostala.
Ali bi bila nježna.
Kao svjetlo koje se ne gasi, nego samo zatvori oči.
Matija Gerić
