Latice joj titraju poput trepavica one koja spava i sanja nemirne snove. Njena crnina šušti poput svile noći, a okus joj je gorko-sladak, poput zadnjeg gutljaja tamnog vina što pali jezik i umire na nepcu.
Mirise na zemlju poslije pljuska i na tišinu između dva udarca srca, na stare tamne kapelice u kojima izgubljene molitve odjekuju poput sjenki. Zvuk joj je šapat vjetra u praznom hodniku, krik što nikad nije izgovoren, melodija što vibrira u grudima.
Svaka kap rose klizi po latici, hladna i meka, poput suza što grle bol i nježnost. I u tom blistavu dodiru osjetiš sve, tugu, strast, čekanje, opojnu tišinu što zavodi i ostavlja trag. Njezina crna ljepota je poput melodije što se šapuće samo mjesecu, mračna, a opet puna topline, nježna, a opet neukrotiva.
Latice se šire, traže nevidljiv dodir, dah što nikad neće biti tu, a opet svaki njihov pokret nosi snagu i eleganciju koju ne možeš zanemariti. Ona ne moli, ne očekuje, ona samo jeste. Svaka sjenka, svaki odbljesak, svaki zrak vjetra što prolazi kraj nje priča priču koju ne možeš imenovati, ali osjetiš je u svakoj stanici.
Stoji. Čeka. Ništa ne traži. Sve je već njeno. Zato sve privlači. Zato sve upija. Zato sve preoblikuje u svoju crnu svjetlost.
U njoj je strast što ne vrišti, bol što grije, nježnost što ljubi, snaga što šapuće. Ona stoji sama, ne da bi impresionirala, već da bi bila, jedina, posebna, nevjerojatno stvarna.
I dok je promatraš, osjećaš dah vjetra u svakoj latici, tihu melodiju koja pulsira u mraku, shvaćaš kako crna ruža ne samo da postoji, nego daje život sjenama, dodiru i tišini.
I u toj tišini otkrivaš ljepotu što dira srce, budi čežnju i ostavlja te bez daha.
Samo tišina koja grli crninu.
A crnina te vraća sebi.
Ona nije samo ljepota.
Ona je opasna.
Potpuno svjesna svoje ljepote.
I u toj svijesti, stoji sama. Samo stoji.
Matija Gerić
