Neke riječi postoje samo za dušu, dolaze tiho, bez glasa, i ostaju zauvijek. One ne traže pozornost, ne žele pljesak ni publiku. One šapuću iz najdubljeg dijela srca, polako, poput proljetnog povjetarca što miluje mladice ili kapljice rose što klizi niz latice cvijeta u zoru, neprimjetno, a opet trajno, ostavljajući svjetlost u tišini. Dovoljno im je da dodirnu jednu dušu, baš jednu, i dovoljno je. Samo tako nastaje čarolija, samo tako se rađa svjetlost.
U toj istoj tišini događa se i predaja, ona najčišća. Ono najvažnije u nama u jednom se trenutku ne brani više, ne steže se uz dlan, ne traži jamstvo povratka. Pušta se bez boli, bez zadrške, s povjerenjem koje ne zna za strah. Darovano, ono zna kako letjeti samo, lakše od misli, vjernije od obećanja. Ljubav tada ne ostaje vezana za posjedovanje, nego za smisao i upravo u tom puštanju postaje potpuna, mirna, slobodna.
Voli tišinom.
Najdublja ljubav rijetko vrišti. Ona teče tiho, poput rijeke ispod zemlje, nevidljiva oku, ali prisutna u svemu što raste i cvjeta iznad nje. Takva ljubav ne traži potvrdu, ne zahtijeva priznanje. Ona samo jest, poput zraka u plućima, nenametljiva, ali bez nje ne možemo. U toj tišini skriva se snaga svijeta, snaga koju samo srce prepoznaje.
Budi nježan.
Kao pero što lebdi nad jezerom, ne narušavajući ogledalo neba u vodi. U nježnosti je snaga koju grubost ne poznaje. To je moć koja ne lomi, već preživljava oluje neslomljena. Moć koja šapće, koja postoji i svijetli, iako je nitko ne vidi, moć koja se smiješi u tišini i ostaje.
Ne boj se tuđeg smijeha.
Mnogi će se smijati onome što ne razumiju. Nazvat će zvijezde rupama u tami, ne shvaćajući da je svjetlost putovala milijune godina da bi nas dotakla, baš sada, u ovom trenutku. Tvoja istina je svjetionik u tvojoj noći. Što ga više drugi odbacuju, to jače svijetli onima koji traže obalu, onima čija srca još vjeruju u svjetlost, u nježnost, u postojanje nečeg što nadilazi riječ.
Zapamti, lavež pasa ne zaustavlja karavan. Mjesec nastavlja svijetliti čak i kad ga oblaci skrivaju. A tvoje srce, tvoje hrabro, ranjivo, divno srce, zna svoj put, čak i kada misli žele pobjeći, kada tišina boli, a tama izgleda beskrajna. Ono prepoznaje stazu, vodi te korak po korak, tiho i pouzdano, bez da traži potvrdu ili priznanje.
Voli šapatom. Daruj bez težine.
I let duše prepusti unutarnjem kompasu, onom što nikad ne laže, onom što prepoznaje istinu čak i kad cijeli svijet naziva maštom. Povjeri mu svoje strahove, svoje snove, svoje sumnje. Osjeti kako duša polako uzmiče, kako svaki tihi let postaje molitva, nježna, topla, autentična. Kao šapat koji ostaje u zraku, dug i tih, a opet dovoljno snažan da dotakne srce, tvoje srce, i podsjeti, sve je to u redu, sve je baš tu gdje treba biti.
I kad zatvoriš oči, osjeti kako svjetlost polako grli tvoju dušu. Svaka misao, svaka tišina, svaki otkucaj srca, sve je melodija koju samo ti možeš čuti. Neka tvoj duh leti tiho, nježno, slobodno, bez straha, znajući da u svakom dahu postoji mir, u svakom šaptu postoji ljubav, u svakom trenutku postoji tišina koja liječi.
Voli tiho. Daj nježno.
Budi nježan prema sebi i dopusti svom srcu da leti onako kako samo ono zna, slobodno, nježno, vjerno svojoj unutarnjoj svjetlosti.
Matija Gerić
